"Zločin" ili "Uspjeh"

Piše: Tomislav Jakić,
 

Hrvatski su mediji s neskrivenom dozom trijumfalizma izvijestili da Savezna Republika Njemačka od 1. srpnja ove godine ukida radne dozvole za građane Republike Hrvatske. Drugim riječima, otvoren je, samo dvije godine nakon što smo ušli u Evropsku uniju, put u “obećanu zemlju” i svaki Hrvat (uobičajilo se već govoriti samo o Hrvatima, kao da drugih u Lijepoj našoj i nema) moći će potražiti posao (i sreću) u zemlji kojom vlada “najmoćnija žena svijeta”. Dobro, neka tako i bude. I neka je to veliki uspjeh.

No, sjetimo se, a valjda ćemo ipak imati još dovoljno poštenja pa priznati, makar sami sebi, kako se toga sjećamo, da su nas ti isti mediji, prenoseći izjave zna se kojih političara, ali i tekstove svojih komentatora godinama uvjeravali kako je činjenica da su Hrvati mogli nesmetano prelaziti granicu i odlaziti na privremeni rad u Njemačku u ono “vrijeme mraka” bila pokazatelj gnjusnog zločina komunističkog režima protiv hrvatskog naroda. Perfidnim omogućavanjem odlaska na rad u inozemstvo zatiratelj Hrvata (neki Srbi kažu: Srba) i poznati “mega zločinac” Tito želio se, tako su nas podučavali, zapravo riješiti Hrvata iz svoje tvorevine Jugoslavije kojoj je osnovna svrha postojanja i bila zatiranje hrvatskog nacionalnog identiteta. To smo valjda u proteklim godinama ipak naučili, zar nismo?

E pa, ako smo to naučili, kako da sada prihvatimo ocjenu da je omogućavanje odlaska na rad u inozemstvo (Njemačku) baš Hrvatima veliki uspjeh i dostignuće njihove države? Jedini logičan i ozbiljan odgovor na to pitanje glasi: nikako!

Ljudi su iz Hrvatske (ne samo Hrvati) u vrijeme Jugoslavije odlazili na rad u inozemstvo (najveći broj u Njemačku) zato jer ili nisu mogli dobiti posao u vlastitoj zemlji, ili pak zato što su za posao kojega su mogli obavljati u Hrvatskoj (Jugoslaviji) u Njemačkoj bili bolje plaćeni. Ovo drugo u ne malom broju slučajeva pokazalo se odlučujućim. Deviznim doznakama “Gastarbeitera” gradile su se kuće, uređivala seoska gazdinstva, a s vremenom i pokretali manji privatni proizvodni pogoni. I za Hrvatsku (mada su je, to smo također valjda do danas naučili, bezdušno pljačkali), to je bilo dobro.

Sada se, međutim, događa ipak nešto drugo. Ovo što nam se predstavlja kao slavljenja vrijedan uspjeh žalosna je posljedica stanja u Hrvatskoj u kojoj je notorno visoka stopa nezaposlenosti, u kojoj je proizvodnja gotovo uništena, iz koje je izvoz na strana tržišta postao (da postao, jer nekada nije bilo tako!) zanemariv, dok vanjski dug – o kamatama da i ne govorimo – počinje dosezati astronomske cifre, višestruko premašujući vanjski dug cijele Jugoslavije u njezinim završnim, kriznim godinama. Dakle, sada će i Hrvati i građani Hrvatske hrliti na rad u Njemačku zato, što su na to natjerani golom nuždom, zato da osiguraju sredstva za preživljavanje, zato što je gospodarstvo u njihovoj vlastitoj zemlji (sada samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj, članici EU i NATO) na koljenima. I nitko od onih koji nam priopćavaju radosnu vijest, neće se zapitati (ili se u sve kontroliranijim i okovima stranačkih interesa sputanim medijima neće usuditi zapitati): a zašto je tako? Zašto Hrvati (ne zaboravimo ipak i “one druge”) sada, kada imaju vlastitu državu smatraju osmjehom sreće kada im se otvore granice da idu na rad u Njemačku? Je li opet u pitanju neka gnjusna antihrvatska spletka, ili urota?

Nije, a možda bi bilo točnije reći da jest. Jer, hrvatsko su gospodarstvo uništili upravo oni, zna se koji, kojima su danas puna usta vlastitih zasluga za stvaranje neovisne Hrvatske. Ova država, to zaista ne treba ponavljati, postoji nepunih četvrt stoljeća. U tom je 25-godišnjem razdoblju uvjerljivo najveći broj godina kormilo zemlje u svojim rukama držala jedna stranka – i opet, zna se koja. Pod dirigentskom palicom te stranke provedena je kriminalna privatizacija, pod njenom “kapom” pokušalo se ostvariti suludi plan o dvije stotine bogatih obitelji koje će potaknuti razvoj Hrvatske, da bi sve završilo u, doslovno, uništavanju gospodarske osnovice ove zemlje i u premrežavanju – i opet: doslovno – Hrvatske mrežom korupcije i kriminala.

Financije su predane (prodane) u ruke strancima, industrijski su pogoni većim dijelom uništeni, što zbog nesposobnosti ili sklonosti mešetarenju novih vlasnika, što zbog toga da ne bi bili konkurencija stranom kapitalu koji je nadirao na ovdašnje tržište. Najvrjedniji su prodani (o provizijama se može samo nagađati, a o nekima se raspravlja i na sudu) stranim vlasnicima, ili dani u ruke tzv. strateškim partnerima iz bijeloga svijeta. Pa je Hrvatska tako izgubila svoju najveću i u svijetu renomiranu farmaceutsku industriju (s vrijednim istraživačkim laboratorijem), svoju naftnu industriju (što se iz dana u dan pokazuje sve važnijim i pogubnijim, a u čemu je prvi korak – doduše – učinila i danas vladajuća stranka, ali je onaj kobni drugi ugovor zbog kojega sada stenjemo, potpisala vlada – zna se koje stranke). Pa smo u doslovnom smislu riječi izgubili tvornicu alatnih strojeva – nestala je kao da nikada nije ni postojala, drvna industrija svedena je na ostatke ostataka, domaće konfekcije – u usporedbi s “mračnim vremenima” – gotovo da i nema. Željezare mijenjaju vlasnike (strane, naravno, a privatizirati se mora sve, kaže Evropska unija čija stara i velika članica Francuska ima poseban zakon koji određuje što se ne smije privatizirati). I uglavnom ne proizvode. A svi otpuštaju radnike. I zato je u zemlji uništenog gospodarstva sa sve većim brojem nezaposlenih, ali i onih koji rade, ne bi li sačuvali radno mjesto, a da mjesecima ne primaju plaću, vijest o nečemu što je do jučer predstavljano kao zločin protv Hrvata najednom postala pokazateljem velikog uspjeha.

Napokon, pustimo sada po strani ironiju, ostavimo za neku drugu priliku razmišljanje o moralu i profesionalnosti “novinara” i (nekih) političara (ministar financija za sada je jedini i časni izuzetak) koji nam danas s istom “uvjerljivošću” serviraju nešto potpuno suprotno od onoga što su nam govorili jučer (jučer: zločin, danas: uspjeh). Zapitajmo se i pokušajmo i opet biti pošteni sami prema sebi, pa odgovoriti iskreno i istinito: tko je odgovoran za današnje stanje Republike Hrvatske? Jesu li to oni koji su je pokušavali (i pokušavaju i danas, ne dovoljno konzistentno i odlučno, ali ipak) izvući iz toga stanja, ili su to oni koji su je u to stanje doveli? I zaboravimo pri tome sve priče o “mračnim vremenima”, o tome kako smo nekada naučili živjeti na dug i ne raditi i kako nam je zapravo sada dobro, samo moramo naučiti drugačije razmišljati. Suočimo se naprosto sa činjenicama (brojke su dostupne i u knjigama, i na internetu) – o tome kako živimo (većina, o manjini što živi iznimno dobro ne govorimo), kakva je Hrvatska nekada bila i kakva je danas (i izuzmimo iz pozitivne bilance današnjice inozemne trgovačke lance), koliko je svaki stanovnik Hrvatske bio nekada zadužen, a koliko je danas, koliko je nekada bilo onih koji su odlazili u inozemstvo na rad da zarade bolje nego što su mogli ovdje (i da se, ako je ikako moguće, vrate s polovnim Mercedesom), a koliko će ih otići sada, jer moraju, jer ovdje jednostavno ne mogu naći posla, jer ne mogu osigurati ni egzistenciju, ni budućnost sebi i svojoj djeci.

Od nekadašnjih “Gastarbeitera” veći se dio vratio. Rijetki su ostali. Od ovih koji će sada odlaziti veći će dio ostati s onu stranu granice. Rijetki će se vratiti. I još jednom: zanemarite čak i to bijedno pretvaranje zločina (koji to nije bio) u uspjeh (koji to nije i neće biti). Pokušajte sami sebi odgovoriti na pitanje: zašto je tako, zaboravljajući pri tome i “Jugoslavene”, i “crvene vragove” i “udbaše”. I priznajte, makar sami sebi, ako već nećete drugima, da znate tko je za to odgovoran.

I ne zaboravite: parlamentarni su izbori pred vratima, čak i ako budu početkom iduće godine.