Zašto sam ponosan na Donji Rahić

Piše Stjepan Starčević

Živim daleko od svog rodnog sela. Ne samo da živim i radim, nego sam i kuću napravio daleko. To znači da ne namjeravam u njemu živiti ni kad odem u mirovinu. Što me to veže za Rahić? Zašto onda volim to selo, zašto sam ponosan na njega? Evo zašto!

           Ponosan sam na Donji Rahić jer se prvi put njegovo ime pominje 1385.godine. Amerika je otkrivena tek 1492 godine, znači da je Donji Rahić stariji od svih gradova u Americi.

           Ponosan sam što je prva Krizma u Donjem Rahiću održana 1813 godine, što znači da je prva crkva (drvena kapela bila sagrađena u Josićima na bivšem begovu zemljištu) bila nešto ranije izgrađena.

           Ponosan sam što Rahićani 200 godina poslije prve crkve imaju ponovo svoju crkvu, koju su svojim rukama odnosno svojim prilozima sagradili.

           Ponosan sam na Gustu Jakšić koji je tu gradnju organizirao i priveo je kraju.

           Ponosan sam na sve branitelje koji su tokom svih ovih prošlih ratova koje su prešle preko  D.Rahića hrabro branili svoja ognjišta bez učinjenog i jednog zločina.

           Ponosan sam na sve koji su svoje živote dali u tim ratovima.

           Ponosan sam na fra Iliju Starčević koji je rođen u našem selu. On je napravio i organizirao prvu narodnu školu na hrvatskom jeziku u cijeloj Bosni i Hercegovini. U Tolisi gdje je bila ta škola Tolišani su mu podigli spomenik i svoju Osnovnu školu nazvali po njemu. I Toliško KUD nosi ime fra Ilija Starčević.  Naravno nisam ponosan na to što u našem selu nema nikakvih obilježja koji upućuju na to da je fra Ilija iz našeg sela.

           Ponosan sam na učitelja Himzu Mujanović, učiteljicu Mandu, Savku, Zlatu... i na sve druge učitelje i učiteljice koje su nas učile prvim slovima, koje su u nas ugrađivali ono nešto ljudsko, koji nisu nikada isticali svoju vjersku ili nacionalnu pripadnost, a naša im nikad nije smetala.

           Ponosan sam na Braću Mišković (Deronjić),  Ivu i Katu Markić,  Ivu i Miju Ivaković jer su svojim pjesmama širili izvornu kulturu.

           Ponosan sam što je omladina sela učestvovala u svim smotrama „Mladih Graditelja“, gdje su pokazivali kola i običaje našeg kraja.

           Ponosan sam na Zdravku Stijepić što nas je mnoge naučila igrati kolo.

           Ponosan sam što je u selu bila igranka za Malu Gospu, Jurjevo, ali i za Dan Republike ili 1. Maj.

           Ponosan sam što u selu nikada nije bilo nikakvih većih incidenata. Ljudi su se medjusobno poštivali i uvažavali.

           Ponosan sam na Jureta i Muju što su držali kafanu (čitaonicu) i ako stvarno nisu imali skoro nikakvu računicu. Tu smo se mogli barem sastajati i zezati se.

           Ponosan sam što smo u selu imali i turnire u Šahu i prilično dobre igrače Šaha.

           Ponosan sam na Branka (Zubija) Josić i Vladu Gutić jer su njih dvojica mogli sami pobijediti kompletnu ekipu u odbojci.

           Ponosan sam na Slobodana Gutić, Niku Josić i Iliju (Peričinog) Šimić što su bili golubari. Držali su golubove visokoletače.

           Ponosan sam na Ivicu Krajina jer je bio rukovodeći kadar u Upravi prihoda, a nije bio član SK.

           Ponosan sam na dr.sc. Dragu Gutić jer je postao član HAZUD.

           Ponosan sam na Josipu (Akalović) Antić, jedanaestorostruku prvakinju Hrvatske u 4 borilačke discipline.

           Ponosan sam na Sašu Sekulić, svjetskog prvaka u kick boksu.

           Ponosan sam na Sandu Gutić, fotomodel kod kozmetičke kuće Jade.

           Ponosan sam na internet stranicu Donjeg Rahića, jer širi istinu o našem selu. Forum stranice okuplja mnogo posjetilaca koji nemaju veze sa našim selom, ali zbog ozračja koje vlada na stranici tu su i druže se s nama. Nisam ponosan na broj Rahićana koji pišu u Forumu, ali pošto postoji i Grupa na facebook Donji Rahić onda je razumljivo da svako sebi traži prikladan oblik komuniciranja.

           Ponosan sam na svoje roditelje koji su me odgajali da gledam na ljude kao ljude bez obzira na školsku spremu, društveni status, vjeru ili naciju.

           Ponosan sam što su u Rahiću živili pripadnici sve tri velike religije i nacije uz potpuno uvažavanje i poštivanje. Naravno da nisam ponosan na one koji svojim istupuma (istina verbalno) vrijeđaju druge samo zbog pripadnosti drugoj vjeri ili naciji.

           Ponosan sam na Ivu (Rokija) Šimić. Pravi dobričina.

           Ponosan sam na Ljubu Marjanovce) Gutić. Dobri duh našeg sela.

           Ponosan sam na đake-pješake koji su bez obzira na vremenske prilike bili redovni na nastavi u Školi u Brčkom i Ulicama.

Zašto sam ponosan na NK Mladi Zadrugar iz Donjeg Rahića? Evo zašto!

           Ponosan sam zato što je jedan od najstarijih nogometnih klubova na teritoriji Brčko DC. Osnovan je 1965.godine.

           Ponosan sam jer nikad nije bio ispolitiziran, uvijek je bio (tako je i sada) sportski klub. Okupljao je i okuplja zaljubljenike u nogomet ne gledajući na vjersku ili nacionalnu pripadnost.

           Ponosan sam na Šoleta i Marjana, jer oni svojim radom i autoritetom u klubu pomažu da ratne rane što prije zarastu.

           Ponosan sam što su u klubu igrali: Pinđo, Dile, Martin Lozić, Drago Josić. Marko Kuna, Vid Aleksić, Ivica Akalović (Ićo), Šandal, Dobojlija,  Marjan (Ničin) Šimić, Marković Filip (Pilja), Mato i Jozo Stijepić, Tišo i Dudo Barišić, Dragan Bekić, Goran Milošević, Jovo Aleksić, Darko i Marko josić, Juro i Niko Radošević i mnogi drugi. S većinom od njih sam i igrao.

           Ponosan sam i na mnoge druge igrače Mladog Zadrugara čije ime nisam pomenuo.

           Ponosan sam što naš klub nikad nije učestvovao u namještanju utakmica. Uvijek se igralo fer.

           Ponosan sam jer smo prekinuli utakmicu kupa Maršala Tita zbog nepravednog suđenja prvog ženskog nogometnog sudije u bivšoj državi. Sudija je bila Ševala(ne sjećam se prezimena) iz Maoče. Pošto je Nogometni savez mislio da iza prekida stoji politička odluka svi igrači i rukovodstvo kluba morali su dati pismene izjave. Ne sjećam se da li smo tom prilikom bili kažnjeni.

           Ponosan sam što klub svake godine organizira tradicionalni memorijalni turnir „Ivica Akalović (Ićo)“. Turnir je zadnje dvije godine imao internacionalni karakter jer na njemu nastupaju i klubovi iz inozemstva.

           Ponosam sam što u klubu trenutno igraju studenti i srednjoškolci iz čitavog kraja pa ima i onih koji dolaze iz Hrvatske (Ivan Matozan iz Otoka).

           Ponosan sam što i pored malog broja omladinaca iz našeg sela, nogometni klub ne oskudjeva u igračkom kadru. Znači drugi igrači rado dolaze da igraju kod nas.

Sve su to razlozi zašto sam ponosan na svoj, naš Donji Rahić.