Vođe i Poltroni

 

Piše: Mirko Omrčen

 

Dosadašnjoj vladavini dviju vodećih političkih opcija u Hrvatskoj nije bila značajka stvaranje uvjeta u kojima svi akteri imaju mogućnost sudjelovati u politici i u donošenju odluka. Uvjeta u kojima bi svi imali mogućnost i instrumente gdje bi mogli odlučivati, biti odgovorni i javno izražavati i očitovati svoju odgovornost u pitanju svoje sudbine.

Diktatorski i autokratski princip u vođenju politike bila je i jest glavna karakteristika vladanja HDZ-a i SDP-a, a to u pravilu znači učvršćivanje vlasti vođe diktatora okruživanjem ljudi oko sebe koji su lojalni, dok se sve ostale drži na distanci.

Rotacija jednih i drugih na vlasti kroz ova dva desetljeća tako nije donosila napretka u razvoju demokracije nego stalno obnavljanje samovlasti  samosilnika.  Samovlasti koja samu sebe smatra sveznajućom i svemogućom, koja sve odluke donosi sama, koja vjeruje samo u svoje vlastite sposobnosti, čija se volja postavlja kao najviši razlog iznad kojeg nema daljnjeg kriterija, koja odbacuje volju zajednice, koja se fokusira na samog sebe.

 

Jadranka Kosor od svih hrvatskih diktatora bila je najiskrenija, jer je  dolaskom na vlast jasno i javno  obznanila podanicima da će vladati “čvrstom rukom“. Za razliku od nje svi ostali samosilnici su se pozivali i pozivaju na demokraciju, dok su u zbilji imali veliku volju za moć i političku moć su koncentrirali u svojim rukama.

Takvu politiku provodi i Zoran Milanović. On je taj koji kreira politiku, postavlja ciljeva, koji svoje namjere i postupke ne obrazlaže. Zasluge za rijetke uspjehe pripisuje sebi, a za promašaje i neuspjehe okrivljuje druge, jer su kao nesposobni sprovesti njegove ideje i zamisli. On je personifikacija Boga na zemlji, jer, kako kaže,  samo uz i s njegovom inteligencijom ćemo izići iz ovog stanja, a ne po Duhu Svetom.

 

Milanović je tipični primjer samoljubljivog vođe koji ne trpi kritiku i diskusiju, jer je njima  osnov sumnja. On od podređenih stvara osjećaj kako sve zavisi od njega i kako bi bez njega sve propalo. Od svojih podanika zahtijeva pokornost, bespogovornu sljedbu i bezuvjetno slušanje. Svi oni koji su poslušni ,na ovaj ili onaj način, bit će nagrađeni, a u suprotnom kažnjeni. Nagrada predstavlja sve ono što poslušnicima donosi korist, ugled, privilegije. Zauzvrat se traži poželjno ponašanje i bespogovorno služenje. Poltroni ga bespogovorno i pokorno slijede. Priznaju ga i za njih je on “ simply the best“, iako kao takav niječe pravdu, jednakost, humanost, slobodu…

 

Samovlasti, autokratskog vladanja, superiornog i svemoćnog vođe ne bi bilo bez poltrona, niti bi poltrona bilo bez vođe. Poltroni uspijevaju samo u autokratskoj sredini, a Hrvatska je zoran primjer takve sredine u kojoj je veoma izraženo ulizništvo, puzavost, beskićmenjaštvo, laskavost, gmizavost, udvorništvo, podrepaštvo…

Pravilo poltrona je hvaliti što vođa hvali i kuditi što vođa kudi i ako vođa kaže danas jedno, a sutra drugo to treba bez pogovora prihvatiti pa i onda kad to znači “skakanje samom sebi u usta“. Svaka kritika je izostavljena i nepoželjna. Hrvatska je primjer takvog poltronstva. Primjera slijepog podržavanja vođe ima mnogo. Evo njih nekoliko.

 Premijer- diktator tako hvali  “Jovanovićev“ zdravstveni odgoj kao human, plemenit, pravedan,a poltroni ga bezrezervno podržavaju bez obzira što se, prema tumačenjima, njime povrjeđuju Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, članak 2. Prvog protokola Europske konvencije i sam hrvatski Ustav.

Dolazeći na vlast obećavao je kako će učiniti sve da bude posla, rada, novca i reda, da će biti poštenih plaća za pošten rad, da će njegova politika biti politika pravednosti i poštene plaće za sve, da će izvući Hrvatsku iz krize…

Danas kad je potpuno jasno da nije imao dovoljno inteligencije ostvariti obećano govori i zahvaljuje građanima na strpljenju, što podnose krizu, odnosno, drukčije rečeno, trpe bijedu, siromaštvo, neimaštinu, nezaposlenost, neplaćenost za rad, nepoštene i nepravedne plaće…. I uz sve to još svoju vlast naziva poštenom vlašću.

Može li biti pošten onaj koji jučer govori jedno, a danas drugo, koji laže, manipulira, obmanjuje, koji vara i koji je licemjeran ? Može, ali samo za mnoštvo ulizica, puzavaca, beskičmenjaka….. Samo oni ne osporavaju njegovu  “inteligenciju“, “mudrost“, ocjene i odluke i sve dok je oko njega i uz njega toliko mnoštvo poslušnih i pokornih poltrona – parazita koji odobravaju njegovu pogrešnu politiku, to jest, politiku kakva god ona bila- u Milanovića će sve više bujati narcizam, osjećaj sveznalaštva i vjera u ispravnost odluka i vlastitih uvjerenja.

 

Niti bivši hrvatski vlastodršci nisu bili suprotnost današnjem, a to što današnji vjeruje da je nepogrešiv, da je svaka njegova odluka pravedna, humana, plemenita, genijalna, vizionarska….  koji vjeruje kako je centar svega i njegov osjećaj da je nezamjenjiv, da nema alternative njegovoj vlasti, da sve može, rezultat je upravo bespogovorne odanosti ulizica i slatkorječivih udvorica koji mu stalno iskazuju beskrajno divljenje i ponavljaju da je najpametniji, najinteligentniji i najgenijalniji čovjek.

 

Hrvatski poltron uvijek je spreman na poslušnost onome tko ima moć i autoritet, čak i u slučaju kad se to protivi njegovom uvjerenju, čak i u slučaju kad savjest naređuje drukčije, jer je suviše slab da bi se, slušajući svoju savjest, otvoreno suprotstavio autoritetu i njegovom zapovijedanju, da bi kritizirao autoritet. On ne misli svojom glavom, jer takav stav nije preporučljiv. Ne želi nikakvo diferenciranje i zatire sve što sene  povodi za općim “ njegovim mišljenjem“, jer on nema svoga mišljenja. Protiv svega onoga što nije po njegovoj mjeri, po mjeri gospodara, po prosječnoj mjeri i shvaćanju, što se uzdiže iznad te prosječnosti, protiv svake ideje ili aktivnosti koja ugrožava i mijenja njegovu poziciju obračunava se i bori svim načinom i sredstvima, jer su takve ideje i aktivnosti neprihvatljive. Time, ukupno gledajući, poltroni napreduju i stječu privilegije, povlastice, koristi, bolji i sigurniji status, milost i naklonost gospodara. Čuvaju stečene pozicije.

Služenjem i klanjanjem bore se za mrvice vlasti. Postaju mali autokrati koji se sagibaju pred onim tko je stvarna moć, a s druge strane gaze sve druge ispod sebe.

Hrvatski poltroni, to je ono stablo na kojem rastu i uspijevaju sva naša zla.

Između ostalog oni su onaj čimbenik koji sustav, vođe i sve druge nositelje sustava tjeraju u još veći mrak, jer oni su oslonac na kojeg se oslanja i na kojeg se svaka diktatura može osloniti. Vezani su uz diktaturu i vođu diktatora, jer se boje izgubiti svoje stečene pozicije i povlastice ako diktat padne. Stoga je njima sluganstvo i podaništvo primarni i glavni cilj.

Uz sve to karakteristika hrvatskih poltrona je i prevrtljivost. Naime, svaka samovlast može pasti i urušiti se ali ne i hrvatski poltroni. Primjer pada Ive Sanadera i Jadranke Kosor pokazuje da se oni ne libe odlazećoj i potonuloj vlasti okrenuti leđa i pružiti svoju dodvorničku ruku dolazećoj vlasti. Uspješni su jedino u tome da znadu dobro održati ravnotežu da ne padnu.

 

Mnogi od tih bezbožnika, koji štuju, služe i klanjaju se lažnim bogovima, ostvaruju korist, uspjeh, bogatstva i čovjeku se ponekad učini da je put tih bezbožnika pravi put i poželi ići takvim putem, jer vidi kako se bezbožnik na takvom putu bogati i uspijeva. O, kad bi mu se dalo da vidi kraj tog puta !