Sveti otac Leopold (Bogdan) Mandić

Sveti Leopold Mandić,  rođen u Herceg-Novom u  Boki Kotorskoj 12. svibnja 1866. Umro je u  Padovi (Italija) 30. srpnja 1942. Sv. Otac Leopold Mandić  drugi  je kanonizirani hrvatski  svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Taj je svetac većinu života proveo u Padovi kao ispovjednik. Rano ujutro odslužio bi misu, a onda bi otišao u svoju sobicu u kojoj je ispovijedao. Tamo je ispovijedajući ostao gotovo cijeli dan. I tako četrdesetak godina. Kad ne bi bilo nikoga za ispovijed molio bi. Molio je, zapravo, bez prestanka. Znalo se dogoditi da dok bi s nekim razgovarao i samo nekoliko minuta ne bi mislio na Boga, već bi se pokajao i otrčao pred svetohranište, kajući se i moleći Gospodina da mu oprosti što nekoliko minuta nije mislio na Njega. Bio je, kao i svi sveci, čovjek molitve. Ljude je poticao na molitvu govoreći: "Božja su obećanja vezana uz naše molitve. Tako je odredio Gospodin. Sve možemo dobiti od njega, ali uvijek posredstvom molitve."

Otac Leopold je ispovijedao 10 ili 12 sati dnevno, a sam se ispovijedao svakoga dana. Nije se umarao od ispovijedanja i nikada nije niti jednoga pokornika otjerao zato što je došao u nezgodan čas. Imao je dar pronicanja u srce. Svjetlo koje mu je Bog dao otkrivalo bi mu duhovno stanje pokornika. O patnjama i grijesima pokornika ne da je mogao sam govoriti, već je iz njihovih duša čitao kao iz otvorene knjige. Znao je pokornika već na početku prekinuti govoreći: "Dosta je, sve znam, razumio sam." Jedan pokornik je na ispovijedi insistirao da on sam govori o svojim grijesima, iako ga je otac Leopold gotovo odmah prekinuo riječima: "Sve znam, ne trebate ništa više govoriti." I kako je pokornik insistirao, otac Leopold mu reče da će mu on kazati sve što je učinio. Tako je iznio sve zbog čega se pokornik optuživao, čak i neke sitnice kojih se on više nije sjećao, i rekao mu je: "Vidite, sve mi je bilo poznato. Naučite se vjerovati ispovjedniku."

Mnogi su ljudi iz raznih staleža dolazili ocu Leopoldu po savjet, jer je posjedovao dar mudrosti i savjeta. A on, službenik Božji, bio je toliko blizak Bogu i toliko siguran da govori u Božje ime, da nakon što je dao savjet nije više dozvolio ponovno ispitivanje i ponavljanje onog što je rekao. Znao je ponovno ispitivanje odlučno prekinuti riječima: "Tko je govorio? Govorio je Bog! Dosta!"

Zanimljiv se događaj zbio jednog dana kad je u blizini crkve pokraj sveca prošao jedan čovjek kojega otac Leopold do tada nikada nije vidio. Taj čovjek više od 40 godina nije bio u crkvi, te se loše izražavao o crkvi i o svećenicima. Otac Leopold ga je uporno gledao pa mu je čovjek pristupio jer je pomislio da ga ovaj želi nešto važ¬no pitati. A otac Leopold mu je rekao: "Želim da odmah pođete sa mnom u crkvu!" I zaista čovjek je pošao s njim u crkvu, a otac Leopold ga je ispovjedio. I od tada on je postao kršćanin, i svima je pričao o "čudesnom" pogledu oca Leopolda. Ovaj je svetac mnogima pomogao i nakon svoje smrti uslišavajući njihove molbe kojima su mu se preporučili, najčešće da bi ozdravili. Jedno ozdravljenje koje se zaista smije nazvati čudom, dogodilo se 1977. godine, jednoj srčanoj bolesnici kojoj je radi začepljenja krvnih žila u lijevoj nozi došlo do smrtonosne gangrene. Liječnici su odlučili hitno amputirati nogu, znatno iznad koljena, da bi joj spasili život. Ona je zatražila da se zahvat odgodi do sljedećeg jutra i u molitvi se povjerila ocu Leopoldu. Na bolesnoj je nozi držala sličicu oca Leopolda s njegovim moćima i usrdno molila. Kad je bolničarka na nekoliko trenutaka izašla iz sobe, žena je u viđenju ugledala oca Leopolda kako prilazi njenom krevetu i govori da će joj noga biti spašena. Bolovi su naglo nestali i već dok se bolničarka vratila, za samo nekoliko trenutaka, noga je bila prirodne boje i topla. Dogodilo se čudesno ozdravljenje.

Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Naša vjera je pobjeda što pobjedi svijet i patnje svijeta. Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet" (1 Iv 5, 4).

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983.

Spomendan mu je 12. svibnja.