Sultan i fratar
 

Piše: Snježana Mulić-Softić

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, zasvira franjevačka klapa i zapjeva: "Ne klepeći nanulama, kad silaziš sa čardaka..."

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, zasvira franjevačka klapa i za njom fratri u habitima, gradonačelnici, političari i ambasadori u lister-odijelima, djevojka pod hidžabom, žene u crnini, časne sestre, svećenici i novinari, što sjede u crkvenim klupama, uglas zapjevaju: "Tebi majko misli lete, preko polja i planina..."

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, sve sa naučno dokazanog aspekta, čuje priču o susretu od prije 550 godina, na livadi u Milodražu, kad su se srela dva drčna čovjeka: jedan moćan, najmoćniji u to doba, drugi skrušen, al' odvažan.

Jedan je sultan, ime mu je Mehmed II Fatih, a drugi je fratar Bosne Srebrene, Anđeo Zvizdović, koji od sultana traži garanciju života i slobodu ispovijedanja vjere za katolike, obećavši mu, pri tome, da će imati poštovanje kao što ga imaju bosanski kraljevi.

Sultanov plašt za fratra

Teško je dokučiti šta je u tom trenutku na livadi u Milodražu pored Visokog, 28. maja 1463, prolazilo kroz glavu sultanu i fratru, ali Ahdnama, dokument na pergamentu, pisan arapskim slovima i turskim jezikom, koji fratri stoljećima čuvaju, svjedoči o tome da je sultan fratru dao ono šta je tražio.

Sultan se zakleo “teškom zakletvom, Stvoriteljem i Gospodarom Zemlje i nebesa, sa sedam mushafa, sa velikim Božijim Poslanikom, sa 240.000 pejgambera i sabljom koju paše” da će fratru dati sve onako kako je i tražio i još je sa sebe skinuo plašt i ogrnuo Anđela Zvizdovića.

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, naučnici govore, a narod i ne trepće dok sluša, o dokazanoj starosti i vrijednosti sultanovog plašta i Ahdname, što ih fratri dan-danas čuvaju kao oči u glavi.

Samo će žene u crnini što sjede u klupi kao na misi tiho kazati: "To nas je sačuvalo."

I svećenik, isusovac, ispričat će kako se u Zagrebu, gdje je išao u sjemenište, nije učilo o Ahdnami.

"Bilo je to drugo vrijeme, bilo je to pitanje politike, ali fratri su znali. Kad sam upoznao fra Luju Zloušića, velikog čovjeka i mistika, meni su se vidici otvorili”, reći će. I časne sestre će slično kazati: "Fratri čuvaju Ahdnamu, oni znaju da nas je to očuvalo i sačuvalo."

Praviti Ustav, kako hodža kaže

Čudi se tako čovjek u crkvi, pred oltarom, kad izađe mlad gvardijan u smeđem habitu – rubovi mu i bijeli gajtan mašu na povjetarcu što ga pravi dok hoda – i posthumno “rahmetli, dobrom hodži fojničkom, Ramizu efendiji Pašiću”, dodijeli priznanje za “istinsko svjedočenje dobrote i ljubavi prema svakom čovjeku”.

Začudi se tako čovjek u crkvi, pred oltarom, kad se gvardijan i hodžin sin svojski izgrle, pa ovaj drugi ispriča kako je taj mladi gvardijan, jednog dana, kada je u Fojnicu došao visoki predstavnik Valentin Inzko, upravitelj zemlje u kojoj više nema onakvih ljudi, koji bi onako muški znali sklopiti pakt kao što su to uradili sultan i fratar na Milodražu prije 550 godina, kazao: “Eto, gospodine Valentine, vi stalno nešto radite da promijenite Ustav Bosne, a nikako vam ne ide. Ja predlažem da ga napišete onako kako vam efendija Ramiz, dobri hodža, kaže. Jer onako kako on poima zemlju i ljude, takav je Ustav najbolji.”

Začudi se čovjek tako u crkvi, pred oltarom, kad sazna da je dobri hodža kao dijete bio u sirotištu na Bjelavama u Sarajevu, da je harao tifus, koji je i njega pogodio i da ga je jednog jutra probudila nježna ženska ruka. Začudi se tako kad mu se kaže da je malog Ramiza, kasnije dobrog hodžu fojničkog, milovala neka časna sestra, sa toliko pažnje i ljubavi da je dijete pomislio da mu je majka.

Začudi se tako čovjek tolikoj ljubavi i dobroti, kad fratri u smeđim habitima, dok im njihovi rubovi i bijeli gajtani lelujaju od povjetarca što ga čine laganim kretnjama, zasviraju i zapjevaju: "S one strane Plive, gajtan trava raste..."

Začudi se tako čovjek i kad shvati da su crkva i oltar, franjevci, svećenici i časne sestre, hodžin sin i unuk, komšije muslimani iz čaršije i ambasadori iz bijelog svijeta, svi na brdašcu povrh Fojnice, u samostanu gdje franjevci stoljećima čuvaju Bosnu Srebrenu, njene običaje i dragocjenosti, zna da mjesta čuđenju nema, jer je to tako tu vijekovima i samo poželi da je još više takvih mjesta na svijetu.

Izvor: Al Jazeera