Srbi su nama k’o čaša konjaka

Piše: Jurica Pavičić

Sedamdesetih godina, u vrijeme kad sam bio dijete, na televiziji je igrala silno popularna serija “Salaš u malom ritu“ velikog zagrebačkog majstora Branka Bauera. Smještena u Vojvodinu, serija je prikazivala svakodnevicu malog bačkog mjesta u Drugom svjetskom ratu. Jedne noći, u gradiću izgore vojne zalihe žita. Nedugo potom u varoš pristiže stanoviti Schützer, Gestapov isljednik u civilu, koji istražuje tko je počinio palež. Ali, taj Schützer nije ni mještane tukao ni mučio induktorskim telefonom, nego je častio ljude u kafani, pričao s djecom ljubazno, častio ih šerbetom i sodom: bio je fin i tih, a baš ga je to činilo nekako posebno zloslutnim. Kad su vidjeli da se Nijemaca neće lako riješiti, stanovnici salaša domislili su se krivcu. Taj krivac bio je ”student“. “Student“ je bio odsutan - u cijeloj ga seriji ne vidite nikad, negdje je u šumi ili u emigraciji. No, u službenoj verziji seoske povijesti “student“ je bio kriv za sve: student je zapalio žito, on je na toranj objesio transparent, a trap u kojem Nijemci pronađu puške je eto baš njegov. Za sva nevaljalstva na salašu je postojao krivac - odsutni “student“. Ugodan je i jednostavan bio takav svijet.

Istih tih sedamdesetih, daleko od kontroliranih TV ekrana, u disidentskim se salonima, ekonomskim kružocima i generalskim foteljama na Gvozdu konačno i neumitno formiralo ono što se zove “hrvatska nacionalna ideologija“. To je, dakle, ona ideologija koja će devedesetih uobličiti naš kozmos, kozmos koji sve do danas kruži po tim istim kopernikanskim krivuljama. A u toj ideologiji ulogu “studenta“ imali su Srbi. U tom jednostavnom, geocentričnom sustavu, sve se vrtjelo oko njih. Srbi su nas okupirali. Srbi nas pljačkaju preko Geneksa. Oni uzimaju pare od našeg turizma. Oni nas cijede kroz fond nerazvijenih. Oni su ubijali “naše“ ‘45. Oni nam kradu nogometno prvenstvo i ne daju Dinamu da bude prvak. Oni nas koloniziraju narodnjacima i Čkaljom. Uvode svoj jezik na kojem se kaže “mapa“, a ne “zemljovid“. Da nema njih, mi bismo bili - ma eto ne baš Švicarska, ali barem Austrija.

Sada smo prinuđeni sebi priznati da turbofolk slušamo zato jer ga zaista volimo, da korupcija nije istočnjački import, niti psovka zaraza iz jugoslavenskih kasarni
Otad je prošlo trideset godina. “Geocentrična“ ideologija došla je na vlast i uobličila ovu državu. Došao je rat pa je i prošao rat, pa je onda od rata prošlo i 14 godina. Djeca koja su se radila na dan Oluje sad idu u osmi razred. Srbija nam odavno nije ni na radaru, Hrvatska finišira ulazak u EU, umjesto jednog Geneksa sad imamo petsto malih, pare od turizma opet negdje odlaze (no nije baš jasno gdje), a fondove za nerazvijene više ne siše Kosovo nego brdske općine iz siromašnog hrvatskog “heartlanda“. Politički arcineprijatelj više nisu Srbi nego Slovenci, o nama se ne odlučuje u Beogradu nego u Belgiji, Dinamo je sad ionako stalno prvak, a jedino što je ostalo isto je to što se i dalje slušaju narodnjaci, i što se opet ne veli “zemljovid“ - nego se veli “(road)map“. Sve je, ukratko, drukčije, živimo u totalno novom i neprepoznatljivom svijetu. Samo je jedna stvar u Hrvatskoj umirujuće, ugodno, utješno ista. Naime, zna se tko je za sve kriv. Student? Ne, Srbi.

Pred koji tjedan, gledali smo  Keruma kako na TV priča o tome kako “Srbi i Crnogorci nama ništa nisu dobra donijeli“, i to pet-šest dana prije nego što se u njegov grad trebala sjatiti vojska beogradskih izlagača na strojarski sajam. Koji tjedan potom gledali smo u Varaždinu utakmicu bez ikakve sportske važnosti na kojoj su navijači skandirali “Srbe na vrbe“ i “Ubij Srbina“. Dan prije klinac mi je došao sa školskog dvorišta “proširenih spoznaja“ - čuo je krilaticu “Srbe na vrbe“, a neki znanci iz Rijeke vele mi, pak, da je njihov iz škole stigao s “ciganovićem“. Mladi praktičari verbalnog delikta imaju, dakle, danas jedva deset godina, pa bi čovjek cinično mogao reći kako eto barem u nečem djeca u ovoj zemlji respektiraju autoritet i vrijednosti odraslih.

Kad gledate te desetogodišnjake koji iz škole dolaze impregnirani govorom mržnje, kad gledate varaždinske 15-godišnjake koji na ulici jurišaju na srbijansku trenirku ili zajapurene “tifose“ koji na okuci “vješaju“ Srbe, čovjek se stvarno počne pitati što u njihovim glavama uopće predstavlja ta “S-riječ“. Naime, ta hrpica “ultrasa“ po svemu sudeći nikad u životu nije vidjela stanovnika Srbije. Da se odvezu malo jugoistočno od Varaždina, u pitomi panonski trokut Križevaca, Bjelovara i Pakraca, ne bi im napamet palo da u kućama pokraj ceste žive baš ti “the Srbi“. U vrijeme kad je završen rat, ti su klipani mogli imati četiri-pet godina. Koji mi se put čini da su Srbi za njih više nešto kao mitska bića, negativci iz igrice, orkovi koje se ubija u nekoj patriotskoj verziji “Dooma“. Pa ipak, ti apstraktni “villains“ u njihovim životima imaju krupnu, središnju emocionalnu ulogu. Ta djeca još uvijek žive u geocentričnom sustavu gdje se oko Srbije i Srba zapravo sve vrti.

A onda polako počnete shvaćati. Hrvatskom nacionalizmu, i Hrvatima uopće, Srbi su potrebniji nego kruh. Da njih naime nema, pred nama bi se otvorio ambis.

Naime, otkad tih Srba nema, ljudi ne govore više o njima kao o primitivnim Balkancima - nego to govore o Kerumu i njegovoj glasačkoj bazi. Otkad nema tih mitoloških orkova, ne možemo više objasniti u koji to off-shore trezor odlaze novci od turizma. Sad kad njih nema, prinuđeni smo sebi priznati da turbofolk slušamo zato jer ga zaista volimo, da korupcija nije istočnjački import, niti psovka zaraza iz jugoslavenskih kasarni. Sad kad njih nema, nismo ni bogatiji ni produktivniji, nismo postali ni Švicarska ni Austrija, osim što smo otkrili naličje “Danke Deutschland“ i shvatili da nije ugodno biti posloprimac u austrijskom ili njemačkom vlasništvu. Sve matematične jednadžbe nacionalnih ekonomista sedamdesetih otišle su u paru i dim, Hrvatska je više kolonija danas nego što je bila, a suverena ponovo nije, jer u današnjem svijetu suverena može biti samo Kuba i Sjeverna Koreja.

Kad Srba ne bi bilo, ukratko, ružne bi nam se misli počele rojiti po glavi. Možda bismo počeli sumnjati je li baš vrijedilo proliti toliku krv i otrpjeti tolike patnje. Kad njih ne bi bilo, morali bismo početi misliti o današnjem svijetu, a taj svijet neugodan je i kompliciran kao državna matura, i otprilike jednako neizbježan. Zato se ugodnije vratiti u stari poznati svemir, u kojem se zna tko se oko čega vrti, svemir u kojem se zna tko su orkovi i villaini, i koga se ima kriviti za sve što ne valja. Za Hrvate, Srbi su najbolji eskapistički trip - bolji od droge, bolji od loze, bolji od meksičkih sapunica i Mandžukićevog gola. Oni su najjača žiža, najbolja bunika, perfektno sredstvo da ne mislimo na stvarnost i izbjegnemo ogledalo.