DJECA ČINE SRETNU OBITELJ

 

Autobiografska priča Stjepana Starčevića

 

Približava se još jedan Božić. Svi smo u radosnom iščekivanju Gospodinova dolaska. Dok ga čekamo, nadamo se da će nam On svojim dolaskom ispuniti naše želje i očekivanja, i riješiti sve naše probleme. Otvorenog srca tražimo mir i ozdravljenje na predbožićnim duhovnim obnovama,  pripremamo svoje srce da primi Dijete što ga je nebo darovalo zemlji. Pitam se, jesmo li spremni preuzeti rizik i primiti tuđe dijete i dati mu pravo mjesto u svojoj obitelji, kao što je to prije dvije tisuće godina učinio sv. Josip. On je primio u naručje Isusa, sina Božjeg, kao svoje vlastito dijete. Ispričat ću vam jedan događaj koji se odigrao prije par godina u blagdansko predbožićno vrijeme, događaj koji je u potpunosti promijenio život moje obitelji.

 

Badnjak. Supruga i ja žurili smo na vrijeme stići kući u Bosnu i Hercegovinu, gdje smo planirali provesti božićne blagdane. Snijeg i nevrijeme dodatno su otežavali i usporavali promet na autocesti. Na sjedištu iza nas, razbacani pokloni. Sve je moglo stati i u prtljažnik, ali zašto, i tako putujemo sami. Već godinama putujemo sami. Pomisao na našu nerođenu djecu, bolna je i tužna. Dvoje naše djece je umrlo tijekom trudnoće.

 

Snijeg je padao sve jače. Povremeno prođemo i kroz manja naselja. Pogledam suprugu. Ne spava. Namješta se u sjedištu. Još tijekom noći stići ćemo u BiH. Na vrijeme. Okrećem se ponovo, gledam zadnje sjedište i razmišljam kako bi bilo lijepo da tu, na tom sjedištu sjede naša djeca. Istog trenutka rodila se genijalna ideja. Posvojit ćemo nezbrinuto dijete, i tim činom pomoći njemu, a i sebi. Ispunit će nam se davna želja za djetetom, i za obitelji. Ljubav nije samo primanje, nego i davanje. Čovjek koji ne daje, ne živi.

 

I supruga je dala predznak optimizma. Posvojiti tuđe dijete, više nije bila samo ideja koja se rodila u snježno-kišnoj noći na putu između Njemačke i BiH, nego naš cilj. Ta je spoznaja promijenila naš život.

 

Već šestu godinu čekamo malog Isusa u društvu dvoje djece koje smo posvojili. Svi strahovi, hoće li nas djeca prihvatiti, hoće li nas dozivati „tata“, „mama“ pali su u vodu nakon prvog susreta s djecom. Djeca su mnogo neposrednija nego što mi odrasli mislimo. Često razgovaramo s parovima koji nemaju djece, hrabrimo ih u odluci da posvoje nezbrinuto dijete. Mnogi mladi bračni parovi žele imati djecu i to je potpuno razumljivo. Nažalost, ponekad se želje ostvaruju otežano, ili nikako.

 

Što uraditi? Velika želja da postanu roditelji iz dana u dan raste, a ne ostvaruje se. Ljubav prema djeci jača. Ako prirodnim putem ne dobiju toliko željeno dijete, mladom bračnom paru ostaju dvije mogućnosti da postanu roditelji. Nauka, odnosno medicina nudi umjetnu oplodnju. Uspješnost umjetne oplodnje ovisi o mnogim čimbenicima. Prema nekim studijama, uspješna trudnoća postiže se u 30 do 35 posto slučajeva. Životna dob žene od velike je važnosti za uspjeh umjetne oplodnje. Nakon 40 godine života, izgledi su tek 15-ak posto.

Mnogi mladi supružnici pristaju na umjetnu oplodnju bez nekih većih razmišljanja. Olako prihvaćaju činjenicu da se prilikom umjetne oplodnje oplodi više jajnih stanica. Ne razmišljaju što se događa sa „viškom embrija“ koji ostanu nakon umjetne oplodnje. Višak embrija se zamrzne, a ako više nisu potrebni tada ih se uništava. Je li to moralno prihvatljivo? Želimo djecu, a rušimo osnovno pravo djeteta: pravo na život. Nije istina da se umjetnim oplodnjama radi u prilog životu. Sve one na razne načine predstavljaju grubo narušavanje Božjeg plana o stvaranju ljudi, zanemaruju dužnost brige za spas duša i predstavljaju narušavanje dostojanstva čovjeka. Oplodnje u epruveti su povezane i s masovnim ubijanjem tako začete djece. Samo je u Hrvatskoj broj ubojstava djece prilikom raznih postupaka vezanih uz oplodnju u epruveti, već premašio broj tzv. “kirurških” pobačaja. 

Kada sve ovo znamo, čin usvajanja djeteta je jedan od najiskrenijih vidova ljubavi. Posvojenje je poseban oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo. Posvojenje djece je humana odluka. Na taj način mladi parovi ostvaruju svoju roditeljsku želju, a ujedno djetetu ili djeci daju mogućnost da odrastu u obiteljskom okruženju. Sam postupak posvojenja je nekada mnogo duži nego što zamišljamo, ali kad prvi put čujemo: “tata“  i „mama“, zaboravimo na sve poteškoće. Istina je da su naši domovi puni nezbrinute djece, ali nešto zbog sporosti i neučinkovitosti našeg pravosuđa, a većim dijelom zbog još uvijek vrlo kompliciranog birokratskog aparata, taj se postupak dodatno usporava.

Dokumenti potrebni, za oba roditelja, u postupku posvojenja djeteta su:

Rodni listovi,

Vjenčani list,

Domovnice,

Uvjerenje općinskog suda ili Centra za socijalnu skrb mjesta prebivališta da posvojiteljima nije oduzeta roditeljska skrb,

Uvjerenja Centra za socijalnu skrb mjesta prebivališta da posvojitelji nisu lišeni poslovne sposobnosti,

Uvjerenje suda mjesta prebivališta da nije u toku istražni i kazneni postupak,

Uvjerenje obiteljskog liječnika da se ne boluje od duševnih, težih zaraznih i kroničnih oboljenja,

Uvjerenje o prihodima posvojitelja iz radnog odnosa ili iz drugih izvora za protekla tri mjeseca i

Obrada Centra za socijalnu skrb mjesta prebivališta za podobnost za posvojenje.