Pogubna opsjednutost

 

Piše. Mirko Omrčen

 

Povijest čovječanstva, kao u nekim valovima, događala se u podizanju lažnih spasitelja koje je masa sama izabirala ili su joj se oni nametnuli. Valovi oduševljenja vođom razbijali su se o glavu čovjeka- mase upravo u času najvećih očekivanja: u trenutku kad se od vođe očekivao božanski čin spasa. Naravno da to čovjek vođa nije mogao ispuniti. I razočaranje je bilo nužno! Ljudska povijest je puna takvih razočaranja i prepuna tragedija. Dovoljno je spomenuti samo naše dvadeseto stoljeće, njegove vođe, mesije, a naše tragedije. ( Ante Grbeš)

 

I ova dva desetljeća hrvatske samostalnosti dovoljan su primjer tome. Svjedoče kako je Hrvatska i njena dobra šansa za dobru i bolju budućnost uništeni i iz razloga pohlepe, gramzljivosti, častohleplja, pomahnitale strasti – opsjednutosti za apsolutnom i neograničenom vlašću i osobnim probitcima njenih ekscentričnih vođa. Ta teška bolest umnogome je pridonijela razaranju Hrvatske u svim njenim sferama, i u socijalno-ekonomskoj, i u političkoj, i u kulturnoj sferi. Umnogome je doprinijela današnjem tragičnom stanju i razočaranju, koje bi bilo kud i kamo manje,odnosno, ne bi ga ni bilo da je stvaranjem države dat život zakonima slobode, što je i  bio smisao i cilj borbe. Po tom pitanju i HDZ i SDP, sa svojim vođama, počinili su izdaju prema narodu, jer su umjesto ostvarenja Hrvatske u idejama političke, kulturne i socijalno- ekonomske slobode ostvarili kult vođe, nametnuli i zaveli diktaturu. Ostvarena hrvatska država danas je negacija slobode. Ono što je trebalo biti sloboda izražava se kao nova diktatura naša vlastita,što je tragedija, što je  zločin koji zaslužuje najoštriju osudu.

Patološka opsjednutost i opsesija apsolutnim vladanjem temeljna je odlika i današnje vlasti, odnosno premijera Zorana Milanovića. Njegovim dolaskom na vlast nastavljen je trend politike čiji je “stil“ daljnja afirmacija autoritativnog-diktatorskog, a ne demokratskog tipa vladavine. Taj “stil“ limitira i guši svaku demokratsku inicijativu.

Da je na djelu takav tip vladavine pokazuju mnoge činjenice. Ne može se na primjer govoriti o Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji na osnovu toga jer u njoj postoje formalne demokratske institucije. One postoje, ali ne postoji i demokratski duh političkog djelovanja, to jest, postoje institucije koje bi trebale garantirati njihovo demokratsko funkcioniranje ( parlament, vlada, sudovi) ali pošto rade pod najneposrednijim utjecajem vladajuće partije, odnosno njenog vođe demokracija je svedena na nivo pukog formalizma. Praktički se provodi diktatura sa demokratskim legitimitetom vladajuće grupe, njenog užeg djela, odnosno njenog vođe. Nezavisnost institucija, kao što je pravosuđe i parlament, samo je forma. Te institucije zbog nedostatka stabilnosti i samostalnosti, kao takve, nemaju prednost prema očuvanju vlasti pod svaku cijenu.

Na osnovu činjenice da postoji Ustav, koji garantira sva prava, za Hrvatsku se ne može govoriti da je pravna država, jer postoji razlika između teksta i ustavne stvarnosti. Problem ne postoji u nepostojećim pravnim normama, nego u državi koja ne primjenjuje pravila.

Da je vlast demokratska i narodna već odavno bi provela i ostvarila prvu i najvažniju zadaću, a to je stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih preduvjeta za osjećaj pravne sigurnosti svih građana. Bilo bi i građanske i socijalne ravnopravnosti. Da je Hrvatska demokratska zemlja ne bi nedostajalo vladavine zakona, a zakon bi bio na korist svima. Zakoni bi se donosili na opću korist, a oni koji postoje bili bi temelj svega, što nisu.

Bilo bi kontrole vlasti, vlast bi počivala na kontroli javnosti i oporbe, kako parlamentarne tako i izvanparlamentarne. Ne bi nedostajalo slobodne i autonomne demokratske javnosti. Ne bi se vladalo “bez zakona“ i “pravila“. Vladavina se ne bi temeljila na osobnoj volji i hirovima, na vlastitu korist i korist malog privilegiranog sloja. Ne bi vladala kultura jednoumlja. Bilo bi kulture pluralizma sačinjene od tolerancije. Ne bi se inkriminirala politička konkurencija i oporba. Prava opozicijska stremljenja ne bi slovila kao hereza. Političke protivnike i neistomišljenike, koje teže stvarnoj demokratizaciji i promjenama, ne bi se pošto-poto željelo isključiti, izolirati, uništiti. Ne uništava li se upravo time osnova pluralističkog političkog uređenja.

Kao i kod svake dosadašnje “promjene“ vlasti tako i dolaskom ove današnje vlasti nisu se dogodila promjene koje bi uistinu to i bile. Umjesto transformacije u pravcu ostvarenja pravne i istinski demokratske države Hrvatska je ostala zemlja u kojoj je ponovno uspostavljen autoritarno-populistički režim koji dugoročno blokira demokratizaciju zemlje. Kraće rečeno samo je došlo do reautokratizacije, do jednog stanja u kojem se narodu opet nameće kult lidera- spasitelja. U biti mu se nameće da odustane od svoje političke volje i mišljenja. Disciplinira ga se, obsjenjuje.  Tako ga se miri sa životom bez slobode.

U tome prednjače upokoreni i kontrolirani mediji koji ponajviše imaju doprinosa u stvaranju i održanju stanja diktata i kulta vođe. Sve što vođa kaže, bilo to glupo, a uglavnom to jest, ili manje glupo, što je rjeđe, servira se javnosti kao mudro, jedinstveno, ispravno, kao nešto što nije dvojbeno, što nije poželjno kritizirati, dovoditi u dvojbenost. Upravo mediji su najzaslužniji za dugotrajnost diktata u Hrvatskoj. Bez njihove potpore i podrške taj sustav ne bi mogao opstati. Bit će teško svrgnuti ga sve dok mediji aktivno sudjeluju u njegovom životu, a sudjelovat će sve dok je zajedničkog interesa. Stoga je i sam opis dometa diktata ili trajanja takve vlasti u Hrvatskoj teško ustvrditi.

Za dugotrajnost i uspješnost pogubne politike u Hrvatskoj veliku zaslugu ima tuđinska zla politika čiji je i Milanović produkt. A glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji, najnesposobniji koji su za uzdržavati se i za napredovati pripravni i brzi na svako zlo, na svaku krivicu- uči Ante Starčević.

 

Razmatranju o prirodi političkog režima uvijek su polazila od osnovnog problema – čiju volju provodi državna organizacija. Po tom pitanju u Hrvatskoj se ne provodi volja većine- naroda i prema tome Hrvatska nije demokracija. Ako se volja građana ne provodi, ako se odbacuje, ako se provodi volja jednoga onda je to diktatura. Po svemu sudeći volja novog vođe postavlja se kao najviši razlog iznad kojeg nema daljnjeg kriterija. Tome u prilog ide stanje u stranci SDP koja se pokazuje kao vrlo disciplinirana stranka i kao takva ne suprotstavlja se politici samovolje. To je stranka u kojoj nema dinamičkog života, u kojoj nitko ne smije pitati što radi premijer, što radi vlada, ministri, zastupnici. Na svojim unutarnjim sastancima i kongresima vlada disciplina. Jedino što se smije to je pljeskati i kao takva ta stranka nije čimbenik slobode nego diktature.

 

Što vrijeme više odmiče to se jasnijim pokazuje da i Zoran Milanović vlada kao diktator i tu istinu ne može prikriti demokratska demagoška fasada. Sve očitije je da on ne vlada da bi u društvu bilo više pravde, blagostanja, slobode. Vlast koju je osvojio na nedemokratskim izborima postala je za njega, kao i za njegove prethodnike, opsjednutost - napast i on u toj napasti iskorištava svoj položaj da učvrsti svoju vlast bez obzira na slobodu i pravdu.

Uz takvu vlast sve više raste neuravnoteženost i nepravednost u društvu. Bogati postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, a slabi sve slabiji. To je pogubna, loša i zla vlast koja ne vodi računa o puku- narodu i ne teži prema općem dobru. U suprotnom bi postavila cilj i obvezu kvalitetno utjecati na živote onih koji su dopustili da ih se predstavlja- vodi – služi , a to u prvom redu znači ostvariti pravdu. Vladar bez pravičnosti što je drugo nego običan razbojnik.

 

Opsjednutost vlašću i moći pokazala se pogubnom i tragičnom. Izjednačujući se s Bogom hrvatski silnici jedan za drugim podjarmljuju narod, zlorabe svoju moć, gaze i pritišću siromašni narod uskraćujući mu slobodu i pravdu.

Ta preuzetost moćnika nije samo zasužnjila slabe, ona je odvela u dvostruku zasužnjenost, jer su moćnici zasužnjili i same sebe predajući se opakim silama, silama zla. A zlo ograničava i razara slobodu čovjekovu koju je netko definirao i kao nevezanost za zlo a moć za dobro.

 

Neki autori smatraju i uče da su razne bolesti, a među njima i zlo i opsjednutost uzrokovane manjkom duhovne inteligencije, ali i odvojenosti od Boga, kao i kriva slika o Bogu. Učinkovita terapija po njima je preuzimanje prave slike Boga koji ljubi, otkupljuje od ovisnosti, daje slobodu i čovjeku pomaže oko svog identiteta. I Sveto Pismo uči da se veoma utječe na zdravlje ako se izražava vjera u Boga ( Matej 9,28), ako se utječe Bogu, i ako se shvati Boga kao najboljeg čovjekova liječnika ( Izlazak 15,26)