POGLED KROZ DVOGLED

piše: Sandra Marelja Muić


Ono kad misliš da smo stvarno potrošili sve epizode malverzacije i pranja novca, iskrsne još jedan korupcijski akcijski blockbuster i preplavi medijski prostor.

Navodno smo mala zemlja za veliki odmor, ali smo, bome, i mala zemlja za veliku pljačk … pa ja više  ne znam hoće li narodu ostati i korica kruha nastavi li se ovako srljati u kataklizmu.

Isplivala afera iz HGK o silnim odšlepanim milijunima, i još gore, potakla i neke druge tajne iz HAC-a da ugledaju svijetlo dana.

Kako nas ide, ne moramo uopće uvoziti strane sapunice, ovdje imamo dovoljno štofa za emitiranje cijele godine i to sve autohtoni, (st-)ručni rad.

Koliko milijuna će to biti ukupno da mi je znati?

Šta je s tihim obrtom koji se nije penjao u milijunske cifre? Sa ovima što izdaju svakojake dozvole za jednu polupraznu kuverticu ili potpisiju razne položene stručne ispite za malo bolji ručak.  Pa tome u Hrvatistanu niti ne trebamo posvećivati pažnju; a mito i korupciju od desetak ili stotinu tisuća kuna, to možemo čak smatrati i legalnim s obzirom koliko nam je postalo normalno da  nam je sve trulo.

Još jedna posebnost male zemlje za veliki nered,  a njih je stvarno puno …od degradacije visokoobrazovanih stručnih ljudi do omalovažavanja ratnih stradalnika … je što kradu samo oni koji već imaju i više nego dovoljno, ne krade nitko tko nema. Dobrosituirani gospodarstvenici, visokopozicionirani političari, ljudi s imovinskom karticom punom nekretnina, …nigdje nećeš naći nekog nesretnika u traper jakni iz Varteksa da je probao doći do velike love.

Nekadašnji premijer, ali uvijek oskarovac, imao je godinama najbitniju ulogu u državi, poziciju, svu moć, situiranost , europski renome i kontakte, ali nije bilo dosta, morao si je pod svaki madrac trpati novčanice, sve dok nije dobio krevet na kat. Danas taj isti vodi dramski program iz Remetinca , a svako malo imamo priliku uživati u novoj tematskoj cjelini njegove obrane. Posljednja u nizu je bila  „agresija na umjetnost“.  Onako retorički vješt, sigurna sam da bi okupio sebi novu stranku i hrpu pristaša da ga sutra puste iz dramskog studija s rešetkama. Moguće čak da bi na nekom privatnom poslovnom učilištu predavao vjeronauk i etiku (opet).

Netom pred puštanje navedenih afera u javnost, narod je morao cijeli tjedan slušati o smjeni nogometnog izbornika i njegovoj otpremnini, kao da nam državni proračun živi od tog sektora. Uopće ne znam kako i šta tamo nije valjalo jer se ne razumijem, ali sigurno znam da toliko medijskog prostora ne zaslužuju akteri iz tog sporta ili bilo kojeg drugog, a još manje njihove pratilje i družice kojih su puni portali i novine. Ne bi toliko ni da su izmislili lijek protiv raka pa time zadužili svekoliki hrvatski puk.

Egocentrični lik izbornika nije priuštio nikakvu naglu reakciju pa onda sve skupa i nije valjda ispalo tako zanimljivo, no svejedno je odvraćalo javnost od aktualnih tema poput nesretnih dvojezičnih natpisa u nesretnom Vukovaru do očajnih radnika u splitskom brodogradilištu koji nisu smjeli ni ući ni otići s posla i dobili nadređene kontrolore da ih nadziru u radu.

Sadašnji premijer alanfordovac se i uspio zaputiti u grad na Vuki da riješi situaciju i makne policiju s ulica, no koliko općenito možemo očekivati od čovjeka koji uspije pasti s tenka u mirovanju, ostaje i dalje otvoreno.

Samo se nadam da će se svima koji su na bilo koji način stradali u tom razapetom gradu, konačno prestati kopati po duši.