OPASNI PLANOVI

 Piše: Omrčen Mirko

Posljedice tranzicije provedene po neoliberalnom modelu snosimo danas, a snosit će ih i buduće generacije. Osobito su pretvorba i privatizacija, provedene po tom modelu, nanijele Hrvatskoj, njenom gospodarstvu i ekonomiji golemu štetu.

Problematika pretvorbe i privatizacije sagledana je i iz drugog kuta. Evo što je i tako, između ostalog, rečeno:

S ostvarenjem te najveće legalne pljačke nacionalnog bogatstva istovremeno su stvoreni temelji suvremenog sofisticiranog organiziranog kriminala u zemlji u koji su bile uključene brojne državne institucije i pojedinci s političkim backgroundom, koji , kako će praksa pokazati, nisu slučajno odabrani.

U pretvorbi poduzeća trebala su biti ispunjena dva osnovna politička cilja, pri čemu su ekonomski razlozi bili stavljeni u drugi plan. Prije svega pretvorba i privatizacija poduzeća, odnosno transformacija društvenog bogatstva u privatno vlasništvo, trebala je poslužiti kao vrlo konkretna nagrada za političke simpatizere i sponzore stranke koja je pobijedila na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj.

Drugi je razlog privatizacije bio dugoročno financiranje HDZ-a, jer su istovremeno novonastali “vlasnici“ – tajkuni preuzeli obvezu sponzoriranja vladajuće stranke. Da je sistem bio dobro postavljen potvrđuje i činjenica da HDZ nikada u svojoj povijesti nije imao problema s financijskim sredstvima. Kasnije su se modeli financiranja parlamentarnih stranaka i političara s vremenom adaptirali i modernizirali.

HDZ-u je stoga odgovarala inicijativa i prijedlozi sa zapada za transformacijom poduzeća i cijele ekonomije iz centralno-planske, socijalističke u tržišnu ekonomiju, koje su hrvatske vlade dobivale. Multinacionalnim kompanijama ( koje u velikoj mjeri diktiraju vanjske politike matičnih zemalja) tako bi se otvorila nova tržišta, a tadašnja vladajuća stranka mogla je prikupiti enormna sredstva rukovodeći sama privatizacijom. Vladajuća struktura tom je prilikom uvidjela ogromne mogućnosti i za bogaćenje politički podobnih, odabranih pojedinaca. Stvorena je koncepcija u kojoj, gospodarski gledajući, određena manjina treba upravljati cjelokupnim nacionalnim bogatstvom, a politički gledajući, da politička vlast doživotno pripadne samo desnoj frakciji bivšeg SK, to jest, HDZ-u.

-          Ovaj prikaz ulazi u samu “dubinu“ problematike privatizacije. Čini se realan, osobito kad se sagleda činjenično stanje.

Da se plan ili bolje reći bolestan naum- da državu gospodarski i politički u potpunosti i neograničeno preuzme manjina, čime se uzurpira sam smisao zajednice- ne bi i ostvario pobrinula se druga frakcija bivšeg SK, koja je također imala svoje planove.

Ta frakcija nije imala plan kako bi se zalagala i borila da zajednica ne bude postavljena od uske grupe ljudi. Nije se zalagala za ispravljanje i odbacivanje jednog takvog nakaradnog opredjeljenja, već je uznastojala da i njena “obitelj“ dobije dio kolača.

Preslikala je koncepciju osvajanja bogatstava i vlasti te je na jednak način, čak je i usavršivši, gdje god je to mogla, kao npr. Slavko Linić u Rijeci, istu i primijenila.

Tako danas umjesto jedne “obitelji“, umjesto jedne frakcije bivšeg SK, imamo dvije “obitelji“, dvije frakcije bivšeg SK koje su uzurpirale smisao zajednice.

Time je potpuno jasno zašto je koalicijska Vlada Ivice Račana, kad je došla na vlast, umjesto obustavljanja daljnje privatizacijske pljačke i sankcioniranja lopova, kao svoj prioritet odredila daljnju, još žešću i sveobuhvatniju , privatizaciju.

Postaje jasno zašto ta pljačka nije niti do danas sankcionirana, odnosno zašto je samim time legalizirana.

Od suverena do sužnjeva

Koliko god su bivši komunisti bili “inteligentni“ osmisliti plan najveće legalne pljačke nacionalnog bogatstva, toliko su bili ograničeni kad su u svojoj gramzljivosti i pohlepi za bogatstvom i vlašću prihvatili, a kasnije i nastavili prihvaćati prijedloge, “recepte“ i “rješenja“ zapadnih stručnjaka te kasnije institucija kao što su MMF i Svjetska banka. Naime, ta njihova opredjeljenja , kako se vidi, bila su kobna za hrvatsku državu i hrvatski narod, ali i po njih same. Zaslijepljenost bogatstvom i vlašću odvela je i njih same u zamku. Kako?

Ono što su prihvatili kao mogućnost ostvarenja svojih ciljeva, kao način bogaćenja, osvajanja i uzurpiranja vlasti, a to je neoliberalizam i njegova doktrina, nije ništa drugo nego način i sredstvo putem kojeg se neoliberalni kapitalizam širi i raste, ostvaruje ekonomsku i financijsku ekspanziju.

Ta ideologija je način pomoću kojeg međunarodni financijski kapital ostvaruje svoje interese i idealno rješenje  za ekspanzionističku politiku i preduvjet novog neokolonijalnog pokoravanja, držanju u podčinjenosti i dominacija nad nerazvijenima.

Koncepcija ekonomske tranzicije privatizacija, slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala te ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji ometaju ulazak na tržište nije ništa drugo, nego plan-scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija, preuzimaju bogatstva i resursi, zemlja pretvara u koloniju i drži u podčinjenosti.

Hrvatsko gospodarstvo danas je uništeno gospodarstvo.

Hrvatska je društvo u kojem vladaju kolonijalni odnosi.

Hrvatsko društvo je društvo bez koncepcije kojim se upravlja izvana. Veliku moć u takvom upravljanju ima krupni kapital. Rasprodajom se dozvolilo da mnogi krucijalni resursi odu u ruke stranog kapitala, čime je kapital razvio svoju moć i kao takav radi što hoće. Rasprodajom važnih resursa i svojih bogatstava bivši komunisti izručili su hrvatsko gospodarstvo kontroli kapitala koji je u Hrvatskoj postao toliko moćan da je postao stvarni vladar i kontrolor hrvatskog društva. Može se ustvrditi kako je gotovo sve pod direktnom vladavinom krupnog kapitala koji je svojim interesima podredio sve važnije čimbenike ekonomskog, društvenog i političkog života i velikim dijelom zavladao medijima i državnom politikom.

Rezultat je to i “povoljnih“ kredita koji su se nudili kao “nagrada“ za primjenu i provedbu “reformi“, a koji su u konačnici Hrvatsku odveli u dužničku ovisnost, čime je rasprodaja, hrvatskim nezasitnim “elitama“, postala nužnost .

Epilog svega, a što se tiče njih samih, je da su i sami zapali u sužanjstvo. Danas su to bespogovorni poslušnici i vazali neoliberalizma i neokolonijalizma. U početku apsolutni suvereni i gospodari Hrvatske stavljeni su pod kontrolu i službu istog.

Ako žele sačuvati svoj vazalski odnos nemaju druge, nego se i dalje kretati na liniji izdajstva naroda i domovine, a to znači i dalje držati narod u pokornosti, pljačkati ga i omogućiti drugima da ga pljačka.

Daljnja eksploatacija hrvatskih bogatstava i hrvatskog čovjeka neminovna je budućnost sve dok su te strukture na vlasti.

Od obećavane države “blagostanja“ ostala je samo iluzija. Od narodne suverenosti-vladavine naroda, od obećanja kako će u ostvarenoj Hrvatskoj suverena moć počivati na narodu kao cjelini, također.

Umjesto u državi “blagostanja“  Hrvati u ostvarenoj državi žive kao robovi, a spas od ropstva traže u bježanju i emigriranju iz Hrvatske – teškom borbom i velikom žrtvom stvorene Hrvatske.

 Umjesto obećavane demokracije i razvijanja demokratskih standarda u kojima bi se uistinu ostvarila narodna suverenost i demokratsko društvo u kojem bi narodu bilo moguće sudjelovati, pitati, kontrolirati, tražiti odgovore i odgovornost, što u svemu znači, baviti se životom države, ostvarila se uzurpacija vlasti manjine koja sve to uskraćuje, zabranjuje i traži bezuvjetnu poslušnost i sljedbu.

 

To je hladna istina koju mnogi ne žele niti čuti, niti prihvatiti, jer se boje istine i njene hladnoće. Stoga će rađe i dalje živjeti u iluziji, odnosno u samoobmani, fikciji, varci, opsjeni…

A bez prihvaćanja istine i bez razvijanja svijesti o nužnoj potrebi odbacivanja obmana linija izdajstva i dalje će razgrađivati Hrvatsku, što bi moglo dovesti do njenog konačnog uništenja.

 

Blagoslov i prokletstvo

Za agoniju u kojoj Hrvati danas žive stoga su i sami krivi. U strahu da se suoče s istinom prihvaćaju obmane, a specijalnost vazala-uzurpatora je upravo obmana. Njome su došli na vlast i njome se na vlasti održavaju.

Način je provjeren,uvijek isti i uvijek uspješan.

Naime, svaka nova garnitura s novim vođom-liderom ima novi “plan“, nudi “novi smjer“.

“ Ako ste se razočarali u bivšima evo novog lidera koji je istinit, moralan, pošten, mudar, vizionar, koji zna prave putove i putokaze za bolju budućnost, bolji život“.

I bez obzira što je potpuno jasno da će i novi primjenjivati diktatorski i autokratski princip u vođenju politike, da će njegova politika biti u interesu tuđih centara moći, kao i u interesu njegove “obitelji“,( u kojoj, usput rečeno, vladaju neravnopravni i neujednačeni obiteljski odnosi, gdje se samo uski dio “gosti“, a većina dobiva i zadovoljava se mrvicama), da će tražiti bezuvjetnu pokornost, sljedbu i poslušnost obmana redovito uspijeva. Većina prihvaća novog lidera. Mnogi ga ljube čak i više od vlastite domovine.

Mnogi ga slijede rađe nego samog Boga.

Nije li i u tome uzrok hrvatske agonije!?

Nije li naime Bog jasan: Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo; blagoslov, budete li slušali zapovijedi Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima…( Ponovljeni zakon 11, 26-28).

 

Mnogima su u Hrvatskoj moderni hrvatski idoli bili i jesu upravo vođe.

 

“ Dječice, čuvajte se idola“ napisao je Ivan ( 1 Ivanova 5,21).

Sa razlogom, pojašnjava se, jer ako će biti idola u našem životu, onda će Isus uvijek ostati po strani, a tada radost neće biti potpuna, griješit ćemo, bit će nas lako zavesti i što je osobito bitno gubi se sigurnost vječnog života.

Onda se čuvajmo idola ako to ne želimo.

Jedini Istiniti, koji je vječni Bog i koji je vječni život je Isus! Ostanimo u Njemu.