Naicionalizam

 

Piše: Mirko Omrčen

 

Intelektualac sa titulom filozofa i etičara Milan Kangrga o nacionalizmu je pisao i slijedeće : Nacionalizam je inzistiranje na nacionalnoj posebnosti koje je suprotstavljeno općosti kao univerzalnosti ljudskoga. Nacionalistička svijest bitno je usmjerena isključivo na ono svoje- rodovsko i plemensko kao samoniklo i u sebe zatvoreno, dok je sve drugo i drugačije manje vrijedno od našega ili čak posve bezvrijedno. U tom smislu nacionalizam je suprotnost duha. Paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči s bolešću i za demokraciju u atmosferi dominacije te paranoične privrženosti nema mjesta: Nacionalizam je ne samo antipod, nego bitni protivnik i zatiratelj demokracije. Naime, moderna građanska demokracija počiva na pojedincu građaninu i u prvom redu na pluralizmu, a u nacionalizmu je suveren vladar, poglavnik, vođa, poglavar ili poglavica, dok je u demokraciji suveren građanin kao pojedinac. I ne samo to, nego je nacionalizam posebno u svojim sirovim oblicima, jedan od momenata najdublje rezignacije nad svojom ljudskošću, on je izraz istinske patnje nad vlastitom nemoći da se čovjek- pojedinac u sebi izgradi i da oplemeni svoju ljudsku povijesnu jezgru u vrlo složenim tokovima suvremenog života. Nacionalizam to podrazumijeva autokratsku državu. Pojmovi nacionalizam i demokracija međusobno su isključivi, dapače, apsolutno isključivi. Nema dileme čovjek se mora opredijeliti za jedno od tih dvaju antitetičnih stajališta – dakle nacionalizam ili demokracija.

Kangrga je u svom shvaćanju nacionalizma išao i korak dalje te na seminaru za profesore etike u ožujku 2005. sasvim ozbiljno obznanjuje da “nacionalist nije čovjek“ te “da desničar ne može biti intelektualac“.

U hrvatskim intelektualnim krugovima Kangrga je imao veliki utjecaj i podosta istomišljenika po tom pitanju. Jedan od njih piše kako je “istinska šteta“ što hrvatskoj publici djela Milana Kangrge nisu više dostupna, kako je šteta da hrvatska intelektualna javnost u većem opsegu ne može prepoznati djela tog umnog i zaslužnog filozofa.

Što reći, nego žalosti li velike. Istinska je žalost da mnogi od hrvatskih intelektualnih elita u stvari i biti ne poznaje srž hrvatskog nacionalizma, koji do svojih prvih čistih definicija dolazi po intelektualcu najvećeg kalibra i čovjeku silne volje, sposobnosti, odlučnosti i požrtvovnosti - Anti Starčeviću koji izgrađuje idejne temelje suvremenog hrvatskog nacionalizma.

 

Što je hrvatski nacionalizam definiran po Anti Starčeviću?

 

To u svakom slučaju nije jačanje idejno-političkog relativizma, idejno-političkog poltronstva i idejno političke impotencije. To nije nametanje ideja i shvaćanja koje su nametali i nameću tako zvani hrvatski intelektualci, a koji su bili i jesu ubitačni za hrvatski narod.

U hrvatskom nacionalizmu definiranom po Anti Starčeviću nema mjesta nepovoljnim koncepcijama za koje je povijest zorno pokazala da su bile i predstavljale zločinačka stanja za Hrvate, nego samo težnju naroda da se njegove vrijednosti ( kultura, interesi, osjećaji, težnje) afirmiraju, kao i težnja za kulturnom, političkom i ekonomskom samostalnošću.

Nema mjesta ni ekspanziji ni imperijalizmu, kao što ga ima kod nekih nacionalizama npr. njemačko-austrijskog, talijanskog, srpskog, mađarskog… gdje se takvi nacionalizmi, gledajući ih samo u odnosu prema Hrvatskoj, iskazuju kao imperijalistički- Nijemci su pomišljali da bi na hrvatskom tlu stvorili jednu posebnu njemačku državu, Talijani da je hrvatska obala njihova, Srbi da su Bosna, Dalmacija i Slavonija srpski, Mađari da je Slavonija, Hrvatsko zagorje i Hrvatsko primorje njihovo… ( nigdje Hrvatske i Hrvata).

Starčevićev nacionalizam teži samo svome : Hrvatske zemlje imadu biti ujedinjene u samostalnoj nezavisnoj hrvatskoj državi na temelju hiljadugodišnjega državnog prava Hrvata…. Hrvati mogu samo tako da slobodno žive, da se nesmetano razvijaju i da bez ičijega tutorstva i gospodstva po svojoj slobodnoj volji nesmetano unapređuju svoje materijalne i duhovne vrednote. Ovo je pravo hrvatskog naroda prirodno, jer hrvatski narod živi u svojim zemljama već stoljećima, on ne traži ništa tuđe, on traži i brani samo ono, što je njegovo.

 

Starčevićev nacionalizam i demokracija

 

Hrvatski nacionalizam definiran po Anti Starčeviću zastupa demokratske principe i narodni suverenitet. Da se to vidi evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičnih, naučnih samo nekoliko redaka.

Sabor, kao što i politika uopće, ima da izvire neposredno, neprekinuto i trajno iz volje naroda, iz njegovih potreba, želja i misli.

Princip narodnog suvereniteta tumači: Ne daj nam Bože, pasti u ludost, u kojoj bismo rekli, da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, nego mi smo naš program, mi smo našu politiku iscrpli, složili iz prava, ćudi, duha i koristi, iz potreba naroda, te nije čudo, što je sav narod uz svoje.

On narodni suverenitet primjenjuje konzekventno za sve dijelove naroda, traži da se u praksi striktno provađa: Ako svakom pojedincu, ako svakoj obitelji itd. ako svakom zglobu državna tijela nije osigurano dioništvo u svim državnim poslovima, ako mu nisu stanovita prava zajamčena, da se on s njima služi ne samo bez zapreka i straha od bud koga, nego da se njimi uspješno služi za svoj napredak; onda takva hrpa ljudi nije država, nego je nevoljništvo, koje osnovao ga i držao ga tko mu drago, prije ili poslije mora se raspasti.

Da o svemu odlučuje i određuje narod on je to svoje mišljenje izvadio iz dubokog uvjerenja, da smo se svi ljudi rodili jednakopravni i da društvena odlikovanja, dostojanstva, gospodina nema po milosti božjoj, kako na primjer ni prosjaka po nemilosti božjoj.

Društvene odnošaje uvađa pravno samo društvo te tko se hrani kruhom naroda, ima narodu račune davati.

Starčevićev nacionalizam i vođa

 

On zna za žudnju pojedinaca da budu na čelu naroda i u smislu takvih stremljenja piše: Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda, mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista i odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda…..

Izričito je za demokratski način vladanja, za pravo i pravdu naroda: Vladar koji progoni ili ne štuje pravo naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir. Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda.

Jedan čovjek kako god velik bio nije veći od naroda: Bez dvojbe, jedan muž može narodu premnogo učiniti. Ali jedan muž ostaje samo jedan muž, bio velik koliko mu drago, narod koji ga je rodio i velikim učinio, još je veći od njega. A narod koji je pao samo na jednoga muža, vrijedno je i mora da propadne.

Ideologije totalitarizma i autokratske države

 

Sasvim je vidljivo da Starčevićev nacionalizam nije zatiratelj demokracije, a niti se pod njim podrazumijeva autokratska država. To se može reći za fašizam, nacizam, komunizam, može i za neke oblike nacionalizma, ali nikako za hrvatski nacionalizam definiran po Starčeviću.

Nakon pada zločinačkih režima fašizma i nacizma osobito žestoko i brutalno je komunizam, pod krinkom i imenom demokracije, zatirao slobodu. Bivše komunističke diktature od Moskve do Beograda svjedoče tome. I ovo današnje doba neoliberalizma i globalizma puno je tragike totalitarizma, diktature i autokracije. Puno je zatiranja demokracije. Dovoljno je samo pogledati u naše hrvatsko dvorište gdje se te “vrijednosti“ , pod krinkom demokracije,dosljedno provode. Ono što se karakterizira kao karakteristika nacionalizma očigledno primjenjuju ideologije koje se deklariraju kao “Socijaldemokrati“ i “Kršćanski –demokrati“ . I jedni i drugi zatiru demokraciju, provode diktaturu i nameću kult vođe, što je osobito tragikomično kad je HDZ u pitanju, jer kršćanska načela su tome suprotna…. ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa- Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj… ( Matej 23,10-11).

“Samodostatnost“ ili “otvorenost“

 

 

Ante Starčević svojim učenjem dokazuje i upućuje na ono što je kroz stoljeća dokazano, a to je da hrvatski narod ne može zapravo imati gospodarske i sveukupne sigurnosti , gospodarskog i sveukupnog napretka bez državne nezavisnosti. To što se uspostavom države nije uspjelo nije kriva samostalnost nego lopovi i razbojnici u vodećim političkim strankama, koje u tom slučaju treba mijenjati i pozvati na odgovornost

Samostalna i nezavisna država u niti jednom slučaju ne znači samodostatnost, kako to neki eurofili žele prikazati. Kad čovjek vidi kako u toj “samodostatnosti“ lijepo, mirno, sretno i slobodno žive Švicarci i Norvežani samo čudak je ne bi poželio. A kad vidi kako u “otvorenosti“  siromašno i nesretno žive Irci, Portugalci, Španjolci, Grci, Bugari, Rumunji, Mađari….  Samo čudak bi to poželio.

Takvo stanje u Europi dokazuje da su narodi najsnažniji u svojoj potpunosti kao slobodne države.

Kolonijalno stanje i kolonijalno ropstvo mnogih zemalja u EU dokazuje i pokazuje da su integracije sredstvo imperijalizma, ovaj put imperijalizma ekonomskog karaktera. Pokazuje da se integracijama priznaje pravo većima i moćnijima na dominaciju u kojima se interesi moćnih i nadmoćnih smatraju pravim interesima cijele Europe, koja danas ide prema federaciji, a sam federativni oblik je povoljan za političke ciljeve većih, moćnijih jer je savezni oblik gibak, on je pogodan za postepeni razvitak prema jedinstvu, što je pravi cilj upravljača, ali čemu bi se narod u početku odupro.

 

Novo buđenje

 

Nacionalizam u Hrvata uvijek je u trenutcima krize i ugroženosti hrvatstva rastao ali i jenjavao kad su se opasnosti smanjivale. No rijetka su bila razdoblja gdje hrvatstvo nije bilo ugroženo i zato su rijetki trenuci  kad je nacionalizam bio neaktualan.

Starčevićev nacionalizam nije ni ekspanzivan ni autoritaran. On ima moralno jače temelje, jer ide samo za očuvanjem i afirmiranjem hrvatske samobitnosti. U hrvatstvu Ante Starčevića prvotan je samo narod neuk, zarobljen, siromašan, iskorištavan. To je nacionalizam demokratskog kova. Starčevićeve misli su misli slobode i nezavisnosti. Njegov nacionalizam je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, za sve, a ne samo za jedan dio naroda.

Današnja hrvatska desnica u trenutcima novog buđenja samo po tako definiranom hrvatskom nacionalizmu može graditi uspjeh i računati s uspjehom. Sve drugo vodi u neuspjeh.