Od domovine do iseljeništva

Marjana Ivanović  – moj životni put

Piše: Stjepan Starčević

Hladna je prosinačka večer. Sjedimo u toplom, lijepo uređenom stanu obitelji Ivanović. Davor i Marjana Ivanović imaju troje djece. Kristina je ove godine navršila osamnaest, Magdalena ima devet, a Oliver osam godina. Davor i Marjana potiču iz istih krajeva. Ona iz okolice Sarajeva, a njegovi roditelji iz Tuzle, naime Davor je rođen u Njemačkoj. Marjana je u Njemačku izbjegla 1992. godine, zbog rata u domovini. Tu je upoznala Davora, bila je to ljubav na prvi pogled. Razgovaramo o svemu, prisjećamo se vremena i događaja iz prošlosti. Ujedno ju zamolih da nam ispriča svoju životnu priču, priču svoje obitelji. Evo njezine priče.

                  - Djetinjstvo sam provela relativno lijepo, u Sarajevu i njegovoj okolici. Naravno, planirala sam, u toj lijepoj sredini jednog dana živjeti i s vlastitom obitelji. Međutim, u mom Sarajevu su osvanule barikade. Iako sam bila dovoljno zrela da shvatim da se nešto veliko sprema, nisam željela prihvatiti tu stvarnost. Ne, tu ću ostati, tu pripadam, nitko i ništa me neće prestrašiti. Pa, ja i moja obitelj smo živjeli sa svima dobro. Moji roditelji su znali da me nekako moraju maknuti iz grada, uslijedila su velika nagovaranja, nedugo poslije ugurali su me u autobus koji je vozio za Njemačku. Rekli su mi, idi posjeti brata, pa se opet vrati. No, oni su znali da će povratak potrajati,  a ja nisam ni slutila koliko će mi dolazak u Njemačku promijeniti život. Bio je to zadnji autobus koji je napustio Sarajevo, nakon toga izlasci iz grada su bili blokirani. Nije dugo prošlo, u Njemačku su izbjegli i moji roditelji, zatim brat i sestra sa svojom obitelji.  Naš mali stančić bio je pretijesan i prepun. Bila su to teška, ali i lijepa vremena. Sve smo izgubili u svojoj domovini, ali smo bili sretni u zajedništvu. Svi smo se držali skupa. U današnjim vremenima je zajedništva sve manje.

                    Odmah po dolasku u Njemačku prihvatio me rođak, pazila sam i gledala njegovu djecu. Upoznala sam Davora. Bila je to ljubav na prvi pogled, jednostavno smo shvatili da smo jedno za drugo. Našu vezu smo okrunili vjenčanjem 1994. godine, iste se radila kćerka Kristina. Bili smo presretni. Muž je radio u Siemensu i dovoljno zarađivao. 1998. godine rodila nam se još jedna curica. Naša Tanja je svojim dolaskom upotpunila našu sreću. Kad je Tanja malo ojačala počela sam tražiti posao. Željela sam svojoj djeci pružiti bezbrižno djetinjstvo. Počela sam raditi u Centralnoj klinici, tad sam pomislila kako nam, eto sve ide super.

                      Naša sreća je nažalost bila kratkog daha. Tanja je oboljela,  dobila je povišenu temperaturu i ospice. Liječili smo je prema savjetima liječnika, ali jednu noć dogodila se tragedija, bolest je savladala njezino nejako tijelo. Ospice su napale unutrašnje organe. Nisam mogla vjerovati,  moja curica umire s nepunih 4 godine, tek tako. Dragi Bog zna zašto je uzeo baš nju. To je bio veliki šok za sve nas. Dva dana poslije, dobila sam otkaz na poslu uz obrazloženje da sam bila na probnom radu i da me ne mogu preuzeti. To su bili najteži trenuci u mom životu. Na sve sam pomišljala, samo vjera u Boga i obitelj su me spasili. Starija kćerka Kristina mi je tada davala veliku snagu. Nije se željela igrati s drugom djecom, stalno je bila uz mene, kao da je osjećala da mi je u tim trenucima svaka pomoć potrebna. Zbog nje i moga muža, našla sam snage nastaviti živjeti. Bol za izgubljenim djetetom se ne može izliječiti, ali se mora pronaći snage za dalji život. U najvećem bolu za izgubljenim djetetom pogodio me i otkaz. Sve se događalo nekako istovremeno. Ja, koja sam odrasla u obitelji i sredini gdje se poštivala ljudskost i emocionalni osjećaji svakog čovjeka, našla sam se u sredini koja po mom tadašnjem mišljenju takvih osjećaja nema. I pored svih tih nedoumica morala sam se okrenuti životu. Nisam htjela da zbog gubitka jednog djeteta, drugo dijete ispašta.

                       Željela sam se vratiti u život, počela sam ponovo tražiti posao. Hvala Bogu,  dobila sam posao u dječjem vrtiću, gdje sam svoju ljubav mogla prenositi i na drugu djecu.  Tada sam shvatila da i ja  želim imati više djece. Valjda zbog stresa kojemu sam dugo bila izložena, jednostavno nije „klapalo“. Počela sam svoje probleme stavljati u Božje ruke. Jednom prilikom sam se zavjetovala Gospi da ću pješice hodočastiti u 35 km udaljeno marijansko svetište Maria Vesperbild. Poslije hodočašća imala sam redovan liječnički pregled. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi liječnika: „Čestitam, imam za vas lijepu vijest“.  Sreća se ponovo vratila u moj život. Dvije godine poslije gubitka djeteta, rodila sam Magdalenu, a već sljedeće godine rodio se i Oliver.

                    U međuvremenu se uz rad školujem za njegovateljicu starijih osoba, rad u vrtiću promijenit ću za onaj u staračkom domu, želim pomagati ljudima u trenucima kad im je pomoć najpotrebnija. U svoje slobodno vrijeme odlazim u našu katoličku Misiju i vodim folklor za djecu. Vježbam djecu od 8 godina na više. Folklor igraju i moje dvoje mlađe djece dok starija Kristina ima svoj posao i zadovoljna je. Naši mali folkloraši uglavnom nastupaju na feštama koje organizira naša Misija ili sportski klub „Trenk“. Pored folklora, Magdalena trenira taekwondo, a Oliver igra nogomet. Tjedan nam je popunjen terminima, kao i kod drugih obitelji s djecom.

                     Prije pet godina smo kupili stan i opremili skoro sve svojim rukama. To nas je još više vezalo kao obitelj. Najmanje dva puta godišnje odlazimo u domovinu. U BiH posjetimo bližu i daljnju rodbinu, moju i suprugovu, a u Hrvatskoj smo većinom na moru gdje se napunimo potrebnom energijom. Želja nam je, mirovinu uživati u domovini. -