HRVATSKOJ SU POTREBNE USTAVNE REFORME

 

Piše: Mirko Omrčen

Povijest slobode je povijest otpora. Povijest slobode je povijest ograničenja moći vlade.

                                                                                                                                 ( T. W. Wilson)

Ograničavanje i nadzor, kontrola vlasti ključno je pitanje funkcioniranja društva kao demokratskog, a i najteže pitanje političke i ustavne teorije. Bilo je govora što znači previše ograničenja, kao i odsutnost ograničenja vlasti. Samu dvojbu oko toga najbolje izražava pitanje: “ Tko će čuvati same čuvare?“

Po tom pitanju utemeljitelji demokratskih ustava drže da jedino vlast može učinkovito nadzirati i zaustavljati drugu vlast.

Pravo sredstvo ograničavanja onih koji imaju vlast, prema mnogima, može biti najučinkovitije dioba vlasti između više njenih grana i to zakonodavstva, izvršne vlasti i sudstva.

 Autori ističu da odvajanje triju vlasti mora rezultirati time što će svaka od njih , u svom vlastitom interesu, paziti i nastojati spriječiti zadiranje druge vlasti u njezino područje i djelokrug. Međutim upozorava se niti samo odvajanje triju grana vlasti nije dovoljno. Naime, nositelji vlasti su ljudi, pojedinci, te stoga svaki od njih mora biti podvrgnut kontroli i nadzoru drugih pojedinaca, opskrbljenim dovoljnim ovlastima da ga na to prisile.

Ističe se da se kod svakog dodjeljivanja ovlasti kod diobe vlasti valja uspostaviti koncept provjera i ravnoteža. Taj sustav provjera i ravnoteža među nositeljima vlasti smatra se kao jedino relativno djelotvorno sredstvo nužnog nadzora nad vlašću. Bit te koncepcije objasnio je James Madison : “Kada se uspostavlja sustav vladavine, u kojem ljudi imaju upravljati drugim ljudima, temeljni problem leži u tome što se vladi ograničava kontrola nad onima kojima upravlja, s druge strane mora ju se obvezati da kontrolira samu sebe. Bez sumnje, ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti – ali čovječanstvo znade iz iskustva kako moraju postojati i dodatne mjere opreza. Putem suprotstavljanja različitih interesa mogu se pronaći grješke usprkos najboljim namjerama i to u svim oblicima međuljudskih odnosa, privatnih kao i javnih….  zbog toga je cilj određene funkcije trajno razdijeliti i tako urediti kako bi svaka mogla nadzirati i kočiti drugu – time bi privatni interes svakog pojedinca mogao postati zaštitnikom javnih prava.“

Između različitih nositelja dijele se ovlasti, a njihove funkcije vremenski ograničavaju, tako da je posizanje za apsolutnom vlašću bitno otežano. Ovaj prema Madisonu “ mudri izum“ jednako je djelotvoran i primjenjiv na svim razinama ustrojstva vlasti, napominju autori i ističu kako su ga primjenjivali već antički Rimljani, dijeleći izvršnu vlast između dva na jednu godinu izabranih konzula, kao i druge civilizacije koje su se bavila pitanjima nadzora nad vlašću.

Javnost

Ustav ima za svrhu “ustrojiti“ državu i njezin pravni sustav i “ustavljati“ sve pokušaje onih koji bi državne institucije željeli podvrći svojim interesima. Na prvom mjestu ustav smjera ograničavanju i uzajamnom nadzoru nositelja javnih ovlasti. Kroz sustav ustrojstva vlasti, Ustav primjenom načela diobe vlasti, omogućava uzajamni nadzor najviših nositelja vlasti. Međutim napominje se kako se ustavni tekst ne može sam od sebe ostvariti, niti to ostvarenje može zavisiti o dobroj volji i etičnosti nositelja vlasti. Politike su djelotvorne, odnosno ne mogu biti djelotvorne u potpunosti ako se ne pripremaju, provode, nadziru, kontroliraju i uz šire uključivanje zainteresiranih, a to su građani. Bez omogućavanja da oni koje vlast kontrolira i sami kontroliraju vlast nema djelotvorne politike.

Provjere, kočnice i ravnoteže, koje demokratski Ustav postavlja nositeljima vlasti, ostaju mrtvo slovo na papiru ako se ne oslanjaju na demokratski orijentiranu i osviještenu javnost.

U RH nema pravog koncepta provjera i ravnoteža, ali niti dovoljno osviještene javnosti. Ovo posljednje prvenstveno zbog neslobode medija, osobito javnih medija, čemu je pridonio i “Kazneni zakon“ koji direktno pogađa novinarske slobode, a u demokraciji su upravo mediji jedan od glavnih čimbenika koji formira demokratsku javnost. Demokratski osviještena i orijentirana javnost trebala bi se formirati i kroz obrazovanje. To bi trebala biti ustavna odredba. Svaki građanin i građanka, pa i djeca trebali bi poznavati odredbe svog ustava, i razumjeti ih kao najbolje jamstvo svojih interesa. Pojedini autori ističu po tom pitanju kako bi i djeca u vrtićima , a posebno učenici u osnovnom i srednjem obrazovanju trebali upoznati  osnove koncepta ustavnosti, kao temelja života u demokratskom društvu i tako se pripremati za preuzimanje uloge aktivnih i odgovornih građana u demokratskom društvu. Ministru  Ž. Jovanoviću takvo što još nije palo na pamet, a niti neće, jer on je samo potrčko i karika u lancu diktature Zorana Milanovića.

Vlast u Hrvatskoj

U RH državna vlast je ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. Međutim valja reći kako je naš Ustav tek formalni ustav. On je propagandni dokument. On je ustav samo po svom nazivu i sve ono što je propisano i kako je propisano mrtvo je slovo na papiru. Bez obzira na svoje normativne značajke, i kao ovakav, on nije uopće primijenjen u životu glede bitnih pitanja ustavne vladavine. Evo kako u praksi izgleda dioba vlasti na hrvatski način.

Zakonodavna, izvršna i sudska vlast međusobno se ne nadziru i ne ograničavaju u djelovanju s ciljem da nijedna od njih ne upotrijebi vlast na uštrb slobode, interesa i sigurnosti građana. U praksi su sve tri funkcije sjedinjene u jednoj osobi ili recimo Vladi premijera Z. Milanovića gdje premijer- vlada ima organizacijsku superiornost nad ostalima. Nema dakle potpune međusobne organizacijske i funkcionalne neovisnosti zakonodavnih, izvršnih i sudskih organa, odnosno vlasti. U praksi se organi jedne vlasti biraju od organa druge vlasti, čak i politički odgovaraju i ograničavaju u nadležnostima. To se čak ne može nazvati niti kolaboracijom, harmonijom, ravnotežom ili gradacijom vlasti.

Zakonodavna vlast

Zakonodavna vlast ili legislativa je naziv za granu vlasti čija je funkcija kontrola izvršne vlasti i donošenje zakona. Parlament bi prvenstveno trebao biti oličenje volje naroda koja se izražava kroz donošenje zakona. U praksi zakone u Hrvatskoj pišu i donose oni koji na društvu parazitiraju. Zakoni nisu ni blizu onome što bi građani htjeli, što žele. Oni ne dolaze od opće volje, već uglavnom od onih koji vladaju. Što država sama može učiniti i smije učiniti, kakvi su okviri zakonskih ovlasti i nadležnosti vlade npr.  za njihovu svaku aktivnost to nije zakonski do u tančine regulirano i propisano, a i ono što jest to se u praksi ne primjenjuje. Prevladava individualna dinamika, a ne propisi i zakoni.

Vladu nitko ne kontrolira niti nadzire, nema mjera kontrole i nadzora koje bi davale mjeru i formu vladavini. Upokoreni i ušutkani parlament nikada nije bio u funkciji kontrole i nadzora. Zakonodavna vlast i danas je podređena izvršnoj vlasti, odnosno nema u njoj podređenosti kontroli vlade parlamentu, već je situacija obrnuta. Hrvatski sabor je pod stalnim diktatom izvršne vlasti i kočnica je kao takav ideji cjeline, čimbenik je i nositelj jednog neuravnoteženog stanja. Hrvatski sabor bio je i jest stup diktature, a na to ukazuje i način donošenja odluka . Naime, tu je situacija takva da se sve već unaprijed donesene odluke samo prosljeđuju saboru i tu se Hrvatska od nekih zemalja južne Afrike razlikuje samo po tome što se tamo sve parlamentarne odluke prosljeđuju Domu poglavica.

Sudbena vlast

Sudbena vlast je grana vlasti zadužena za provedbu zakona. Trebala bi biti samostalna i neovisna a sudovi bi trebali suditi na temelju ustava i zakona. Ta vlast u RH nije samostalna i neovisna. Suce imenuje i postavlja politika, a u prilog tome govori činjenica da je svojevremeno u Rijeci Slavku Liniću sudstvo bila poluga njegove moći, gdje je skupa s SDP-om sudstvo stavljeno pod njegovu kontrolu instaliranjem njihovih kadrova u tu instituciju.

Sudbena vlast u RH ne može biti samostalna i neovisna, a sudstvo suditi na temelju ustava i zakona, jer je hrvatsko pravosuđe prepuno kompromitiranih sudaca iz bivšeg režima koji su bili instrument i produžena ruka zločinačke KP. Taj instrument i danas izvršava volju restaurirane komitske klike u SDP-u i HDZ-u koja onemogućava vladavinu prava i poštivanje ljudskih prava i koja vrši svoje ovlasti u suprotnosti s osnovnim demokratskim načelima kršeći pri tome osnovna ljudska prava , kao npr. novinarima - donošenje Kaznenog zakona, liječnicima- oduzimanje prava na poštenu plaću itd.

Hrvatsko pravosuđe to je osigurač diktature i glavni čimbenik rasula prava, pravde i pravednosti, da pravne države nema, da je građanima oduzeto pravo na pravnu državu, da je RH zemlja vladavine nepravde i bezakonja umjesto vladavine pravde, koja jedino može biti osigurana kroz jamstva neovisnosti sudbene vlasti.

Sudstvo u Hrvatskoj podređeno je usmjeravanjima “odozgo“ čime je izgubilo svoj pravi smisao. Ono niti je ikada imalo, niti ima monopol nad jurisdiktivnom vlašću. Obavljanje vladavine prava od strane sudstva nasuprot vladavini tiranije ne da nije zajamčeno, već je potpuno izostalo. Sudstvo u Hrvatskoj instrument je nepravde umjesto instrumenta pravednosti s najvišim autoritetom i glavni je stup nasilja nad legitimnim porivima slobode.

Izvršna vlast

Izvršna vlast ne samo da predstavlja vrh vlasti u političkom sustavu na kojem se kreira politika i kroz koji se ta politika provodi, već ima vlast i na sudbenoj i na zakonodavnoj vlasti. Zato u RH ne postoji vladavina zakona, već postoji samo vlast ljudi ili moć tirana koji su izvan zakona. Ti tirani nisu vezani za zakone niti ima ograničenosti njihova djelovanja, a u korist interesa i slobode građana. Za njih od njih samih doneseni zakoni ne vrijede niti ih se drže. U Hrvatskoj prema tome nismo svi jednaki pred zakonom kako to tvrdi jedan iz kruga vladajućih – predsjednik Ivo Josipović.

Na temelju činjeničnog stanja u RH može se govoriti ne o diobi vlasti, već o jedinstvu vlasti po kojem sve tri vlasti vrši jedno tijelo ili hijerarhijski uređen niz tijela, odnosno organa na način da se jedno od tih nalazi iznad drugoga što je karakteristika totalitarnog jednostranačkog, odnosno u našem slučaju “dvostranačkog“ sustava. To je nasljeđe jugoslavenskog političkog sustava u kojem su se prerogativi triju vlasti miješali i isprepletali i objedinjavali. Rezultat toga može biti samo tiranija, a to i jest.

Umjesto nastavka povjerenja Hrvatskoj su potrebnije ustavne reforme

U Hrvatskoj je vlast koncentrirana u istim rukama što je dovelo do tiranije. Do toga je došlo i iz razloga jer se vjerovalo ljudima na vlasti. Prema Thomasu Jeffersonu slobodna se vlada zasniva na nepovjerenju, a ne na povjerenju i ograničene sustave po njemu ne određuje povjerenje, već nepovjerenje. On tvrdi da se u pitanjima moći nema što slušati o vjeri čovjeka, već ga lancima Ustava sputati da ne čini zlo.

Ističe se kako su utemeljitelji demokratskih ustava polazili također od načela nepovjerenja prema svakoj vlasti i njezinim nositeljima, jer su smatrali kako se svaka vlast povjerava da bi se unaprijedila javna dobrobit može biti korištena na pogrešan način ili pak izravno zloupotrijebljena kao što je u RH. Ono što posebno ističu jest činjenica što su smatrali kako ni sebi samima ne mogu bez ograde vjerovati kad se radi o odlučivanju o svojim interesima nasuprot interesima drugih.

 

Evo kako je James Madison obrazložio Bit problema uspostave pravnog poretka: “Kada bi ljudi bili anđeli, tada ne bi trebala postojati nikakva vlast. Kada bi anđeli vladali ljudima, ne bi trebalo nikakve, ni vanjske ni unutarnje kontrole. A pri uspostavljanju sustava vladavine koju imaju vršiti ljudi nad ljudima, najveći problem leži u slijedećem: U kontroli, naime ako je vladi omogućeno da kontrolira one kojima vlada, mora ju se obvezati i da kontrolira samu sebe.“

Da bi u RH bilo moguće uspostaviti stvarni pravni poredak potreban je otpor tiraniji i borba za ustavne reforme. Bez ustavnih reformi neće se moći ostvariti promjene s istim garniturama na vlasti niti se mogu očekivati druge reforme, a tu se ne misli na reforme po uputama MMF-a ili Svjetske banke te financijskih centara moći koji vladaju Hrvatskom, već na reforme koje će unijeti nešto mnogo bolje. Moglo bi se reći jednu preobrazbu svega života.