Fra Mirko Filipović - Još uvijek, hvala Bogu, Bosne ima, ali nema države
 

Piše: Bedrudin Gušić

Prenosimo riječi fra Mirka Filipovića, vikara plehanskog samostana, izgovorene u intervjuu koji je Bedrudin Gušić objavio na svom blogu. Ovaj zanimljivi intervju prenosimo u cjelosti:

Koje dijelove derventske općine obuhvata vaša župa i koliko je vjernika živjelo u njoj do 1992. godine?

Fra Mirko: Derventska općina je, kao i sve druge, formirana u komunističkom sustavu tako što je središte okruga postalo općinom, u čiji sastav je ušlo nekoliko dotadašnjih općina. Tako je dobivena jedna u nizu mamutskih općina u BiH, ne baš tako velika kao što je banjolučka, koja je brojila skoro pa dvjesto tisuća građana, ali ipak ogromna. Kad je formirana imala je 47.661 stanovnika, a pred rat 56.489.

Takve mamutske općine, vještački pravljene, služile su partizanima teoretski za dodatno multietniziranje mulitetničke Bosne, a poslužile su na koncu za vrlo uspješno razaranje i uništavanje manjih zajednica u tako velikom konglomeratu. Primjera radi, hrvatska zajednica u banjolučkoj općini s 29.026 članova upisanih na popisu 1991. bila je za samo dvjestotinjak Hrvata manja od zajednice u općini Livno, ali u loncu sa 106.826 Srba i 28.558 Bošnjaka, izgledala je beznačajnom i takvom je nakon rata doslovce i učinjena. Od bošnjačke zajednice se u tom gradu moglo napraviti 9 općina od po 3000 stanovnika, kako je normalno po svijetu, a ondje je i ona također skoro pa nestala i još k tome je vjerojatno najviše materijlno uništena, budući da je činila samu jezgru grada Banje Luke te je za svaku gradsku potrebu i bespotrebu od nje oduzimano zemljište i druga imovina da bi na koncu sve to jednim potezom u Daytonu predano u vlasništovo srpskoj republici. To su posljedice partizanskog bratsvojedinstvenovanja, za kojim neokomunisti nostalgično žale, a neonaci(onali)sti zadovoljno trljaju ruke i spremni su ga braniti do posljednjeg člana manjinske zajednice.

Derventa je slično prošla, ali na drugi način. Pri formiranju priključena su joj neka srpska sela udaljena i po tridesetak kilometara od središta općine, a nekoliko hrvatskih sela, udaljenih desetak kilometara od središta, priključeno je dobojskoj, također mamutskoj općini. Stvorena je tako vještačka ravnoteža između hrvatskog i srpskog stanovništva od po dvadesetak tisuća članova i bošnjačke zajednice koja je bila znatno manja, uglavnom u gradu i u nekoliko sela bližih gradu. Na popisu 1991. Srba je, prvi put, upisano više od Hrvata za točno 986 članova i to je bio razlog da se ova općina na famoznim etničkim kartama BiH oboji u crveno, tj. označi većinski srpskom i kao takva dodijeli se Republici Srpskoj. U međuvremenu je hrvatska zajednica protjerivanjem stanovništva doslovce potpuno uništena, a bošnjačka procentualno nešto manje, ali samo zato što ih se nakon rata nešto više vratilo. I ovdje je, dakle, bratstvo i jedinstvo rezultiralo predavanjem u vlasništvo cijele općine srpskoj etničkoj zajednici, koja je čak i na popisu 1991. bila u relativnoj manjini.

Plehanska župa nalazi se u centralnom dijelu postojeće derventske općine. Prije rata brojila je nešto iznad sedam tisuća vjernika, a u ratu je na teritoriju župe, koju sačinajva 15 hrvatskih sela, ostala samo jedna obitelj i jedna baka koja je živjela sama. Drugi koji su ostali bili su uglavnom pobijeni, a nekoliko njih je razmjenom bilo naknadno protjerano preko Save.

Koliko ih se do danas vratilo i kakav je trend daljnjeg povratka?

Fra Mirko: Najtočnije je reći da se vratilo premalo u odnosu na ono što je prije rata bilo. Koliko je to, teško je izbrojiti, jer se vraćaju uglavnom stariji ljudi koji umiru kad navrše osamdeset godina ili prijeđu te godine, a dolaze drugi također s visokom životnom dobi. O trendu povratka mogu reći da osjećam kako više ima zanimanja za popravak kuća i osposobljavanje imanja sada nego prije deset godina kad sam ja ovamo došao.

Da li se i ko brine za Hrvate plehanske župe, pa i cijele Posavine?

Fra Mirko: Brinu se mirovinske organizacije jer šalju redovite mirovine onima koji su se vratili. Brinu se djeca njihova koja su ostala raspršena po svijetu. Brinu se svećenici, jedina profesija koja se sto posto vratila i živi s povratnicima. Brinu se neke male udruge, neki vijećnici u općinskim vijećima, poneki donatori i entuzijasti koji još nisu izumrli i to je to: svi drugi su bez brige.

Kako ocjenjujete ulogu Pantovčaka kada je riječ o onome što se dogodilo Hrvatima u Bosanskoj Posavini od 1992. pa nadalje?

Fra Mirko: Nema se tu šta procjenjivati i ocjenjivati, to su evidentne činjenice. Uloga Pantovčaka u svemu tome bila je i početna i konačna, jer je on bio jedini kakav-takav centar moći koji se nosio s drugim centrom moći u Beogradu. Svuda drugdje bili su samo centri nemoći, i kod nas u Posavini i kod nas u Bosni. Da je bilo više moći u nama i među nama, ne bi drugi odlučivali o onome o čemu smo morali odlučiti mi sami. A drugi odlučuju uvijek prema sebi, ne prema tebi. I kad ti pomažu, pomažu radi sebe: ti si uvijek nebitan. Da bi bio bitan, moraš biti moćan. To je pravilo svjetske i svake druge politike. Mi smo ovisili o pomoći drugih i zato je nebitno kako smo prošli i idemo već odavno na živce što uopće pričamo o tome. Kao da je to toliko važno! Bilo pa nestalo! Ujeo vuk magarca!

A da li službeni Zagreb igra danas neku konstruktivnu ulogu u procesu povratka Hrvata u vašu župu, odnosno Bosansku Posavinu u cjelini?

Fra Mirko: Današnji službeni Zagreb zabavljen je sobom i ponekad samo mora reći koju i o Bosni i o kojekakvim pitanjima iz Bosne. Pri tom konsultira ono što se o tim stvarima priča na televiziji, a ona se opet informira kod najjačih političkih stranaka u Bosni, te tako službeni Zagreb, bio desni ili lijevi, kroz Bosnu vozi jednosmjerno – do Mostara. Ipak, da ne griješim dušu, od sve one silno male pomoći za popravak kuća u ovome dijelu Posavine, službeni Zagreb dao je najviše. Koliko malo je to najviše, može Vam posvjedočiti informacija Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica iz Banje Luke, koje je objavilo da je popisalo sve kuće Hrvata koje su nakon rata obnovljene u RS-u i našlo da ih je bilo čak 5000. Samo u plehanskoj župi rat je dočekalo preko 2000 čitavih kuća, a mir ni jedna.  Sada ih ima dvjestotinjak popravljenih i istina je da je za najveći broj njih, ne za sve a možda ni za pola, materijal dala Hrvatska.

Međutim, glavni grad BiH je Sarajevo, a ne Zagreb. Da li i koliko politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH brinu o vama? Posjećuju li vas i kojim povodima?

Fra Mirko: Sarajevo je glavni grad Sarajeva. Što to ima u ovakvom Sarajevu što se odnosi na čitavu Bosnu i Hercegovinu, osim ambasada i državnog parlamenta, koji počiva na nagodbama i inatima lokalne vlastele, jednako kao u doba propadanja bosanskoga kraljevstva. Kad bi Sarajevo bilo središte državnih bolnica, fakulteta, kulturnih ustanova, moćnih privrednih pa na koncu i političkih institucija, bilo bi doista glavnim gradom kao u drugim državama. No, sve ovo gore pobrojano pripada isključivo gradu ili kantonu Sarajevo i nema veze s ostalom Bosnom. Nisu li nedavno opet zatvorili i Zemaljski muzej jer je za sarajevski proračun prevelik zalogaj, a ostatak države iza Rajlovca i Ilidže nema potrebe razmišljati o tome, kamoli sufinacirati ga kao zajedničko državno dobro.

Još uvijek, hvala Bogu, Bosne ima, ali nema države. Nju su i smislili takvu kakva jest ne bi li kako udavili Bosnu, da ostane bez duše, da se dušmani raduju. Čemu služi glavni grad države koje nema? Ničemu, misle mnogi. Ja opet mislim da je važno da ga bude, makar i ovakva, zbog čekanja da pameti dođu svi oni koji su pamet pogubili boreći se za Bosnu i protiv nje. A kako se vidi iz dosad viđenog, prije će se izgleda spametovati Bosanci koji, po definiciji, pameću oskudijevaju, negoli stranci, koji i postoje u Bosni i oko nje da pamet prosipaju i po svojoj pameti tuđu kuću grade.

Sa Sarajevom, kako stvari formalno stoje, mi ovdje ama baš ništa nemamo, mada Sarajevo s nama ima, jer nam iz sjedišta Federacije dođe više pomoći i posjeta negoli iz entiteta u kojem bismo trebali sretno žvijeti. Tako je kako je. Sa Zagrebom, pak, imamo dobre dobrosusjedske odnose, malo zato što im ponekad postanemo nužnom temom, a više zato što svi naši koji bi trebali živjeti ovdje sada žive u Zagrebu.

A političari, ovi naši bosanski hrvatski, navrate od fešte do fešte kako ko i kako kada, ponekad ponešto i urade, ali nismo mi njima rod, jer nas je premalo i za posoliti a kamoli za udrobiti u ono što oni kuhaju.

Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora predsjednik RH Ivo Josipović Vas je posjetio u samostanu. Tim povodom su neki mediji na jedan senzacionalistički način tretirali tu posjetu, odnosno neke Vaše reakcije u vezi s tim. Šta se, zapravo dogodilo?

Fra Mirko: Nije to bio prvi nego drugi posjet. On se trebao održati na Plehanu a nije, zato što sam ja zamolio one koji pripremaju njegove nastupe da predvide u protokolu njegova kretanja neko drugo mjesto, jer samostan ipak nije pogodan za političke susrete. Od toga su novinari stvorili senzaciju okićenu bombastičnim naslovima, te i sada ako upišete moje ime na Googlu, izlistat će Vam samo te tekstove i ni jedan pametniji. Ja sam u samostan primao goste svih fela, vjera i nacija, jer gosti se u Bosni poštivaju više nego ukućani. Primio sam i g. Josipovića u samoj izbornoj utrci za predsjednika. On je tada navratio kao gost, a kasnije je trebao u samostanu držati neke političke sastanke i iz samostana vući političke poteze koji su, sa stanovišta nas koji smo se vratili u Posavinu, u najmanju ruku bili nedovoljno odvagnuti. Ako sam se unaprijed zahvalio na takvu posjetu, nisam ništa osobito uradio, ma koliko to bilo nekima čudno ili čudesno a novinarima zabavno.

Kako stoje stvari sa tzv. održivim povratkom Hrvata na području vaše župe, pa i šire? Ima li opstrukcija i s čije strane, eventualno?

Fra Mirko: Ne stoje nikako. Ovdje se ljudi vraćaju jedino kad su egzistenciju osigurali mirovinom. Dakle, uvjet održivosti je mirovina. Opstrukcija nema javnih i grubih, nego umilnih i suptilnih. Kad više nisi nikome konkurencija niti imaš snage da budeš subjekt života, onda postaješ prihvatljiv i podoban dapače. Važno je da nisi netko. Sav trud, koji se može ulagati i izdaleka, sastoji se u tome da ti se onemogući da staneš na vlastite noge. Tko se sve trudi oko toga, teško je dokazima oslikati, jer se ništa ne radi pred tobom. Sve se odradi iza leđa, a za susret s tobom rezerviran je samo smiješak.

Republika Hrvatska sredinom ove godine postaje punopravna članica EU. Da li će se i koliko ta činjenica odraziti na daljnji trend povratka Hrvata u Bosansku Posavinu?

Fra Mirko: Najprije, teško je znati hoće li Hrvatska ikad biti članica EU, jer će joj se i ovaj put nešto dodatno staviti kao uvjet, o tom se već govori. Drugo, i ako postane članicom, ne mislim da će ikad postati ravnopravnom, jer u EU ne sudjeluje svaka država s jednim predstvnikom, nego s proporcionalno onoliko predstavnika koliko ima stanovnika. A Hrvatska, još malo, pa neće ni imati stanovnika. Njezin ulazak u EU neće, naravno, poboljšati trend povratka u Bosansku Posavinu, osim ako u EU kriza ne dođe do toga stupnja da ljudi počnu bježati iz nje. U svakom slučaju dobro je, ako je istina, da će biti građani EU i ako se vrate, jer to onda neće moći biti razlogom ili izgovorom da se ne vraćaju. Ja bih najviše volio da ono gdje se oni vraćaju bude bolje od EU, pa da onda više nitko nikada ne priča nikakvu priču o povratku. No, to je, naravno, tlapnja, jer u nas je mudrost starostavna da nam je bolje što nam je gore. Bolje je imati svoje inate, nego sva blaga svijeta. Po blaga idemo u svijet, a u inatima uživamo kod kuće. Takvi smo svi pomalo.

I, za sami kraj: postoji li tzv. hrvatsko pitanje u BiH i ko i kako treba da ga riješi?

Fra Mirko: Hrvatsko pitanje u Bosni postoji, naravno, kao što postoji i bošnjačko i srpsko pitanje, ali i pitanje nacionalnih manjina. Ništa od toga nije uređeno kako Bog zapovijeda i sve je namjerno ostalo nedorečeno ili pak prerečeno, tako da drugi ne mogu doći do riječi. Zato je temeljno pitanje u Bosni zapravo bosansko pitanje, pitanje kako treba biti uređena Bosna da bi se u njoj mogla urediti pitanja njezine djece.
Geografski uzevši, Bosna ima svoje prirodne regije i kroz povijest su to ljudi iskusili i tako zemlju dijelili i imena regijama nadjenuli i što bismo sad mi uz pomoć stranaca, koji nikad u Bosni nisu živjeli, izmišljali nadriregije s nadriimenima, koja jedne vrijeđaju, druge favoririziraju a sve skupa unazađuju i obezvrjeđuju.

Politički uzevši, konstitutivni narodi morali bi u Bosni imati prava i obveze koje ima svaki narod koji konstituira neku državu. Sve što Nijemci imaju u Njemačkoj, Francuzi u Fancuskoj ili Finci u Finskoj, trebaju imati Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, svojoj domovini, u kojoj su konstitutivni. Smiješno i žalosno je raspravljati smije li i može li jedan konstitutivan narod imati pravo na svoj jezik, školu na svome jeziku, televiziju i druge medije, pravo na svoju zastavu, kulturu, pismo isl. Ili sve to ima ili nije konstitutivan! Jedno bez drugoga ne ide.

Ali konstitutivnost ne razumijeva teritorijalnu odijeljenost od drugih. Ako je država zajednička, onda je i teritorij države zajednički i svaki od naroda konstitutivan je na cijelom teritoriju a ne samo ondje gdje ga ima više. I to ide jedno s drugim, odnosno jedno bez drugoga ne može. Ako sam ja nositelj državnosti cijele države, ako na svakom pedlju države imam prava i obveze kao druga dva činitelja državnog suvereniteta, onda mi je svejedno gdje živim ili gdje ću preseliti. Višenarodna država nije nemoguća, ali mora biti specifično uređena i princip većine u njoj ne može fukcionirati u bitnim stvarima. Ako funkcionira, ubrzo neće ona funkcionirati. A ako ona na pravi način funkcionira, neće nikome biti bitno je li negdje u većini ili u manjini, jer će morati imati sve mogućnosti kao i drugi i kao i drugdje. Za takvo što ne treba baš neke velike pameti, dovoljna je i ova naša bosanska.

Hrvatsko pitanje je specifično, jer je najosjetljivije, budući da su Hrvati u cjelini Bosne najmalobrojniji a najviše su eksperimentiranjem rasuti i odbijeni od Bosne, te im valja posvetiti posebnu pozornost. Pri tom bi oni Bošnjaci koji se Bosnom busaju u prsa, kad sve stvari prosiju kroz sito i rešeto, trebali moći vidjeti da su im Hrvati ipak najviše pomogli da se Bosna obrani da je ne nestane. Nekad svjesno – dijeleći s njima sredstva obrane, boreći se s njima zajedno i dapače predvodeći njih u zajedničkoj borbi (sjetite se samo svih tih Hrvata zapovjednika obrane bosanskih gradova i drugih mjesta), a nekad nesvjesno: odavno tvrdim, a ozbiljni analitičari će to propitati, da su Hrvati središnje Bosne spasili Bosnu time što nisu dali Bošnjacima da ih istjeraju iz srca Bosne. Da su ih istjerali, Bosna u tome trenutku više ni Bošnjacima ne bi bila potrebna i prestali bi se za nju cijelu boriti i ne bi bilo ni onako nakaradnog dogovora kakav je daytonski, koji se ipak odnosio na cijelu Bosnu.
Srbi bi, da hoće, mogli lako shvatiti da im je bolje u Bosni dok ima Hrvata, pogotovo zadovljnih Hrvata, jer ako njih nestane, Bosna bi tek tada postala upitnom, a ta upitnost ne bi bila na dobrobit nego na srpsku veliku štetu. Samo djeca po Internetu mogu bez brige i pameti pisati kako će lagano RS samostalno izaći iz Bosne i kako je bolje da Bosne nema. Svi drugi morali bi brižno odvagnuti želje naspram stvarnosti i priznati da je bolja Bosna boljitak i njima samima. Jer ni seosko imanje se tako lako među braćom ne dijeli bez belaja, kamo li država stara toliko stoljeća. A pukne li podjela, puknut će po njima, to zna svaka budala.

Bošnjacima je najteže, jer oni Bosnu i službeno i neslužbeno najviše vole i postoji velika opasnost da je od silne ljubavi u zagrljaju ne uguše, kao što su Srbi ugušili Jugoslaviju.

Hrvati pak sve više uviđaju da se ne može disati u Bosni s glavom u Zagrebu, da je važnije znati šta se događa u sarajevskom parlamentu nego u zagrebačkom saboru, jer kad spavaš na domaćim dogovorima, pregovorima, glasanjima i preglasavanjima, onda ti se sve ono što nisu čuo a trebao si, nisi zamijetio a morao si, obije o glavu pa boli samo tebe a ne one kod kojih si pohranio glavu i pamet na čuvanje. Još kad bi shvatili šta je to nacionalni interes a što stranački, što lokalni a što opći, bili bi mudriji nego što jesu. Ali shvatit će polako… i oni su Bosanci.
Još bi se o tome moglo govoriti, no nekom drugom prilikom. Ipak ne mogu propustiti priliku da ne kažem nešto i o onim ostalim. Sad je to pitanje postalo važnije od ne-ostalih. Važnije je hoće li ostali moći birati člana predsjedništva negoli oni konstitutivni, jer konstitutivni Hrvati  i Bošnjaci iz RS-a nemaju pravo glasovati za hrvatskog i bošnjačkog člana predsjedništva, niti pak konstitutivni Srbi iz Federacije za srpskog člana predsjedništva, a konstitutivni Bošnjak ne može računati da bude predsjednik RS-a, ni Srbin predsjednik Federacije. To sad nikome ne smeta, a životno je važno da netko od ostalih može biti član predsjedništva. Životno je, međutim, važno da se u ionako kompliciranu postdaytnosku Bosnu ne dodaje neka nova kategorija koja dodatno komplicira situaciju.

Osim konstitutivnih naroda, Bosna treba imati nacionalne manjine, kao i druge države, i visoke standarde predviđene za njih. Ako se to poštuje, to je sasvim dovoljno za one koji se ne osjećaju pripadnicima konstitutivnih naroda. Ne griješe oni koji govore kako kod nas trenutno više prava imaju pripadnici nacionalnih manjina, negoli pripadnici konstitutivnih naroda u pogrešnom entitetu ili u pogrešnom dijelu entiteta. Prema nacionalnim manjinama pravi se, s pravom, tzv. pozitivna diskriminacija, tj. daje im se više prava nego što njih ima. Konstitutivne pak narode gura se u utakmicu s brojno nadmoćnim pripadnicima drugih naroda i daje im se onoliko prava koliko izbore u utakmici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Fra Mirko: Hvala i Vama što se zanimate za nas i za ono što više malo koga zanima.