Život i rad fra Ilije Starčevića

           Iz knjige "Toliška Tkanica" - više autora

             U Donjem Rahiću pokraj Brčkog, u obitelji Nike Starčević i Mande Mandešević rođen je 17 svibnja 1794 godine sin Filip. Djetinjstvo je sretno proživljavao sa svojih šestero braće sve do 1799 godine kada im umire otac Niko. Od tada majka Manda živi sa sedmero djece u siromaštvu i oskudici.

              Filip odrasta u darovita dječaka, a majka, vidjevši njegove vrline, odluči ga poslati u samostan. Godine 1806. Filip odlazi u franjevački samostan u Kraljevu Sutjesku. Tamo završava osnovnu školu i „gramatičke razrede“.

             U novicijat je stupio 8. srpnja 1809 godine i uzeo redovničko ime Ilija. Godine 1811 upućen je u Ugarsku na studij bogoslovlja. Humanistički studij završio je u Pečuhu, a filozofiji u Baji, kao i studij glazbe, a sve to uz potporu austrijskog dvora.

             Godine 1816 zaređen je u Pečuhu, a mladu misu slavio je 1817 godine u Modriči. Iste godine vratio se u Bosnu i obnašao dužnosti kapelana u Foči kod Doboja, a 1818 godine postavljen je za propovijednika u Kraljevoj Sutjesci. Godine 1819 postavljen je za župnika u Tolisi.

            Sljedeće 1820 godine fra Ilija Starčević je postavljen za voditelja obnove samostana i crkve u Kraljevoj Sutjesci. Početkom 19. stoljeća samostan u Kraljevoj Sutjesci je bio vrlo trošan i star jer je sagrađen davne 1664 godine, a fra Ilija je bio vješt u građevinarstvu, iako za to nije imao školsko znanje. Zbog te njegove vještine neki ga povijesničari ubrajaju u prve franjevačke arhitekte. Fra Ilija je dvije godine uspješno obnašao dužnosti nadzornika gradnje, troškova i izgleda gradnje te su crkva i samostan u potpunosti obnovljeni, prošireni i uređeni.

              Po završetku radova na obnovi crkve i samostana u Kraljevoj Sutjesci 1822 godine Fra Ilija je ponovo postavljen za župnika u Tolisi. Tu svakako nije sjedio skrštenih ruku, nego je uz duhovnu službu nastavio i građevinsku djelatnost.

              U to vrijeme upoznao se s gradačačkim kapetanom Husein-begom Gradaščevićem. To poznanstvo često je bilo prožeto stradanjima, ali i velikom koristi koju je fra Ilija uspijevao pribaviti za katolički narod. Sam kapetan Gradaščević, iako strog i okrutan despot, dozvolio je fra Iliji Starčeviću gradnju crkve za 1500 vjernika, gradnju župnog stana sa šest soba i gradnju škole za 120 učenika. Tako je fra Ilija Starčević, uz Božju pomoć i nesebično pomaganje mještana, počeo potiho i nenametljivo proširivati drvenu kapelu nadogradivši uz nju dvije sakristije i postavivši četiri oltara. Postavio je svetohranište s Presvetim oltarskim sakramentom i drveni kip Blažene Djevice Marije koji je u međuvremenu nabavio.

                Njegovi graditeljski pothvati time nisu završeni jer, osim pastoralnog rada, on je nositelj osobitih zasluga za unapređenje školstva u Posavini. Godine 1823, uz veliku pomoć mještana u gradnji, otvara prvu osnovnu školu u Tolisi. To nije bila samo prva pučka škola u Tolisi, nego i u Bosni i Hercegovini. Iako školu otvara svećenik, ona nije konfesionalnoga karaktera, nego je od prvog dana imala karakter narodne, pučke škole organizirane po ugledu na škole u Slavoniji. Prvog učitelja u novoosnovanu školu doveo je fra Ilija Starčević iz Slavonije, a zvao se Ilija Boričić. Prvog učitelja plaćao je iz zaklade koju je za tu nakanu osnovao.

                Poslije odlaska učitelja Boričića fra Ilija je preuzeo nastavu u svoje ruke. Postao je školski nadzornik, opskrbitelj i učitelj. Naporedo s duhonom službom obnašao je i učiteljsku službu. Njegova briga za hrvatski narod osnutkom jedne škole nije prestala te je nastavio raditi na osnivanju škola u Posavini.

                Već 1829 godine je uspio dobiti od Husein-bega Gradaščevića jednu kuću u Donjoj Mahali koju je preuredio u mjesnu kapelu, a 1830 godine gradi u istom selu osnovnu školu za 120 djece. Škola je ubrzo bila zatvorena zbog nebrige tadašnjih voditelja škole.

                 Zbog svojih zasluga bio je fra Ilija Starčević neobično cijenjen u Provinciji i na carskom dvoru. Austrijski poslanik u Rimu ga je predložio za apostolskog vikara 1832 godine, što je Sveta stolica odbila zbog njegova političkog djelovanja i njegova velikog domoljublja. Time je katoličko pučanstvo u Bosni bilo jako zakinuto. Može se samo pretpostaviti što je sve mogao postići za Bosnu i Hercegovinu fra Ilija Starčević da je dobio taj položaj.

                 Godine 1838 fra Ilija Starčević biva premješten u sutješki samostan gdje se osjeća zdravstveno slabije. Zdravlje mu je osjetno narušeno te odlazi 1840 godine u Đakovo na liječenje. U Tolisu ponovno dolazi za Župnika 1842 godine. Zdravlje mu se i dalje pogoršava te 1844 godine moli Kongregaciju za širenje vjere preko apostolskog nuncija u Beču da ga razriješi župničke dužnosti zbog bolesti. Molba mu je odobrena i ostatak života posvećuje svojoj velikoj ljubavi, podučavanju djece u pismu i kršćanskom nauku.

                 Tolisu napušta 1845 godine i odlazi na liječenje u Baaden u Austriji. To mu je ujedno i posljednje putovanje jer 10 listopada te godine prestaje kucati srce duhovnog pastira, velikog domoljuba, nezaboravnog učitelja i nadasve dubokoumnog čovjeka za kojim je svatko, tko ga je poznavao, morao plakati. Njekova velika želja bila je da bude pokopan u crkvi koju je sagradio u Tolisi. Međutim, pokopan je u crkvi Blažene Djevice Marije Žalosne u samostanu u Lancendorfu te tako njegova velika želja do danas nije ispoštovana, premda njegovo ime nikada neće biti zaboravljeno.