Dolaze bolja vremena

Piše: Bloger Krule

Neki dan gledam, veli Radimir Čačić zvani Šumaher, da odeše naše avtoceste u koncesiju na 30 godina. Koncesija nije isto što i prodaja. Koncesija je ono kad netko nešto od tebe otkupi pa onda to koristi 30… 40… 50… godina. Interesantno je kako naši političari… il sve prodaju il eto daju u tu koncesiju. Ućeraj ga vraže materi, kako nitko od njih neće svoju ženu da da u koncesiju na 30 godina, neg uvijek državna dobra, no jebeš to… ajmo dalje.

Svako od naroda ko ima imalo mozga u glavi, vidi da se u zadnjih 20 godina naša država rasprodala ka paradajz na placi… samo, paradajza svake godine ima, a državnih dobara sve manje. Kod nas nema što se nije razjebalo i prodalo. Kad si prije postavio pitanje – “Od kud dug od 50 mlrd eura!?”… onda su uvijek govorili – “Kako gdje!?!? – Pa nije autocesta s neba pala!”, pravdavši dio duga sa izgradnjom autocesta po RH.

Eto fala dragom Bogu, dočekašmo i to da prodašmo i autoceste… pardon, dadošmo ih u koncesiju na 30 godina, za cvaj ipo milijarden ojra, koje moramo odmah prosljediti za kamate koje nam stižu na naplatu. Aj bar da dug vratimo, neg mi prodajemo da bi kamatu vratili.

Nema majko, nobelovu za ekonomiju nam treba dati. Banke odavno nisu naše…telekomunikacije isto… i energetika nam ode jer INU smo prodali a i HEP ćemo. Autoceste idu u koncesiju, a kad uđemo u EU, odoše nam i žitna polja.

Već vidim kako će to biti kroz par godina… kako će to biti, pročitajmo svi zajedno:

Danas je u tvornici vijaka i matica, “Zategni ga jače d.o.o.” bilo svečano. Istoimena firma je u njemačkom vlasništvu punih 4 godine te su povodom dobrih rezultata organizirali konferenciju za novinare na kojoj se okupljenom mnoštvu obratio predsjednik uprave, gospodin Jurgen Pare Gemazen:

- Majne damen und heren! Ih kupijo gefirmu prije 4 jahre, unda ih kupijo nju fur 1 kuna. Danas firma geraden ka luda. Ih geproizveo šarafa da po zemaljske gekugle moš gešarafat. Und, majne geradnici zer gut zadovoljni. Ajde, gepitajte ih nešto!

(Novinar prilazi jednom od radnika i postavlja mu pitanje)
- Vi ste?
- Mile
- Mile, recite nam… kako vam je raditi u tvornici vijaka i matica?
- Odlično! Dignem se u jutro u 4, poljubim ženu, obučem radnu robu i aftobusom na posa. Ja sam ti već u 5 na poslu i radim te šarafe po čitav dan. Do 7 navečer ih proizvedem, štob gazda reka, toliko da po zemaljske kugle moš pošarafat!
- Sa plaćom ste zadovoljni?
- Kako nebi bijo!!! Dok sam radijo za onog našeg šupka, plaće nije nibilo. Sad je fala dragom Bogu redovta. Nema majko, svakog 15tog u misecu legne mi 120 eura.
- Koliko mjesečno imate radnih sati?
- Ne znam.
- Kako ne znate?
- Lipo… ne znam brojat preko iljadu.

Danas je u slavonskom selu Žitorodno, bilo slavljeničko raspoloženje. Nizozemski vlasnik slavonskog poljoprivrednog imanja, Bern Vam Daj Pare, koje se proteže na preko 2 000 hektara, održao je govor povodom ovogodišnje uspješne berbe kukuruza, pšenice, šećerne repe i tulipana:

- U Hrfatska sam došao prije 10 godina. Kupio sam firma za jedan kuna a zemlju uopće nisam kupila, zemlju sam dobila u sklopu firma što sam je kupila. Kod mene radila oko 600 radnika. Pitajte radnika kako mu je kod mene!

Novinar bi prišao do jednog radnika i upitao ga:
- Vi ste?
- Ja sam od Mile prijatelj… znate onaj što radi šarafe?
- Dobro, a vaše ime?
- Pere
- Pere, možete li nam reći, kako je raditi za nizozemskog vlasnika, kakvi su uvjeti i jeli vam plaća redovita?
- Nizozemac je ljudina od čovjeka. Čim je kupijo firmu, odma nam je dao po buket tulipana… ja to odnijo kući, ženi… a ona to odma skuvala za ručak, tako da ako ništa, nisam ni počeja delat za njega a već mi je dao ručak. Uvjeti rada su odlični. Probudim se u jutro u 10 navečer, spremim se, i već sam u jutro oko ponoći na poslu. Ja sam zadužen samo za oranje. Krenem orat u ponoć i orem do drugi dan do u jutro u 9 navečer. Imam klimu u traktoru pa kad je po danu 30 stupnjeva, ja upalim klimu pa mi bude 40. Uvjeti su odlični a plaća redovita. Eto baš mi juče leglo 80 eura a onaj šupak od bivšeg gazde, on mi plaću nije ni dava.
- 80 eura plaća?
- Jes majke mi! Evo sad sam baš mlađem kupijo knjige za školu, stariji mi upisao fakaltet u Zagrebu pa injemu smještaj platijo, 2 rate kredita podmirijo… ne žalim se, ide pomalo.
- Sve to sa 80 eura mjesečno?
- Jok, diga sam treći kredit! Tako mi reka Mile da je un napravijo pa sam eto i ja. Plaću uopće ne diram, sad trošim samo pare od 3ćeg kredita.
- Pa kakav je to treći kredit, mislim, povoljan il ne povoljan?
- Povoljan!!! To mi gazda nizozemac sredijo u nekvoj nizozemskoj banci. Diga sam 10 000 eura, kamata 28 %, na 10 godina. Pisalo u ugovoru “Kamata ima tendenciju rasta”, al kako ja ne znam što znači “tendencija”, jebalo se meni, diga sam pare i otiša iz banke van.
- Navodno imate i bonus na plaću, ukoliko se dovoljno zalažete na poslu?
- Istina! Pred 3 mjeseca sam dobio 8 eura bonusa!
- Pa što ste napravili da bi dobili bonus od 8 eura?
- Pokvario mi se traktor, a meni ostalo još 3 hektara da izorem.
- I?
- Što “i”? Ja štihaču iz traktora, i ručno… sva 3 hektara krknem.
- Da vam vidim ruke? Morate imati žuljeve?
- Ne vide se žuljevi… obje ruke mi u gipsu!

Danas je u malom, ribarskom, dalamtinskom selu Ribomrijestu, bilo veselo. Naime, talijanski investitor Đovani Donossimipare, kupio je prije 5 godina tvornicu za preradu ribe te još dodatno uložio u 10 brodova za izlov ribe a ovaj puta je priredio zabavu na kojoj se obratio okupljenom mnoštvu:
- Ja kupila ova ribatvornica za uno kuna. U tvornica bila prekrasno sačuvana makina za prerada riba a i dobila sam 10 brodova koje sam samo trebala prefarbati, jer mi je u ugovor stajala da sam dužna brodove prefarbati. Brodove sam prefarbala JUPOL bojom za zidova, ja sam stavku iz ugovora ispunila, boja je otpala, a brodove sam dobila. Na brodova mi radi oko 20 radnika. Svi su presretni. Pitajte ih nesto:
- Gospodine, vi ste?
- Od Mile i Pere prijatelj!
- A ime?
- Jure
- Jure, vi radite na ovim brodovima što love ribu. Kako je raditi za talijanskog vlasnika?
- Ama da je bolje, neb valjalo. Ja ti se dignem u jutro oko 2. Spremim se i oko 3 sam već na poslu. Brod me pobere i otplovimo u pičku maternu, nemam pojma, samo znam da onaj radar ne lovi kopna. Mjesec dana ne stajemo, samo lovimo. Nema majko kakve ribe nema… od lignje pa do kitova.
- Pa što i kitove lovite?
- Jok, popričamo sa njima. Ama normalno da ih lovimo!
- Pa kako ih uspijete nakrcati na brod? Pa ipak je ovo premali brod za lov na kitove?
- Reka je gazda da ko dovuče kita do obale, dobije bonus na plaću… a majko, ja bi za bonus dovuka Hajduka u Ligu prvaka da nebi kita do kopna.
- I kolika je plaća… bonus?
- Po kitu dobijeme 2 eura bonusa a plaća ovisi o tome kolko ribe ulovimo.
- pa dobro, kako se plaća kreće, od do?
- Od 50 eura, kad je ulov loš… do ne znam, ono, kad je ulov baš baš baš extra dobar… onda ode i na 65 eura.
- Što sa bonusom zajedno čini?

- A jebi ga sad, računaj… non stop lovimo extra, tot je 65 i dodaj sad jedno 20 kitova što ja sam dovučem… to ti je još 40 eura, a jebi ga… nabere se nekih 105 eura plaće.
- Jel redovita?
- Nema majko, pa nije talijan ka onaj naš šupak… sve je redovito! U dan! Ma što dan, u sat!

Danas su takva vremena, radiš a plaće nema. Eto nama boljih vremena, pa će biti na dan! Ama što dan!? – SAT!!!… a ne ka prije, da radiš a ne dobiješ plaću.

p.s. jebi ga, kad smo nesposobni sami… sad će nas Švabo naučiti kako se radi u tvornicama… Nizozemac kako se ore… a Talijan će nas naučiti kako se lovi riba. Boli nas kurac, bit ćemo svoji na svome sa redovitom plaćom.