BH Hrvati odlazak ili opstanak

Piše: Mirko Omrčen

 

 Zemlja je onoga tko živi na njoj ( Narodna)

 

Prema zadnjem popisu stanovništva Hrvatska ukupno ima oko 4.3 milijuna stanovnika, ali kad se odbije oko 200.000 onih koji borave u inozemstvu, proizlazi da u Hrvatskoj danas stvarno živi oko 4.1 milijun ljudi – govore demografski stručnjaci.

To pokazuje konstantan pad broja stanovnika koji bi bio još izraženiji kad ne bi bilo brojnih useljeničkih struja koje ublažavaju negativne posljedice prirodne i emigracijske depopulacije. Te struje umnogome su umanjile negativnu migracijsku bilancu, a time i pad broja stanovnika u zadnja dva desetljeća.

Samo od 1991 – 2001 godine u Hrvatsku se iz inozemstva doselilo oko 233.000 stanovnika što čini oko 5% stanovništva zemlje prema popisu iz 2001. Radi se uglavnom o stanovništvu hrvatskog etničkog podrijetla koje je tijekom rata u “obećanu zemlju“ u “humanom preseljenju“ doselilo sa prostora bivših Yu republika. Najveći dio toga kontingenta( 80%) čine doseljenici iz BiH.

No koliko god da je to preseljenje “popravilo“ demografsku sliku u Hrvatskoj s druge strane je znatno oslabilo Hrvate u BiH.

 

Iseljavanje Hrvata iz BiH i njihovo preseljenje u Hrvatsku nije od jučer. Smatra se da je danas svaki sedmi hrvatski građanin rođen u BiH, a ako se govori o porijeklu nekoliko generacija, onda je to 30% pučanstva u RH iz BiH.

Iz Bosne i Hercegovine Hrvate se kontinuirano raseljava kroz stoljeća. Najsudbonosnije je raseljavanje za Bečkih ratova godine 1683/99, ali i početkom 18 stoljeća osobito nakon Požarevačkog (1718) i Beogradskog ( 1739) mira kada je ustanovljena trajnija granica između Austro-Ugarske i Turske na Savi i Dunavu. Smatra se da je u tom iseljavanju u slobodne zemlje iselilo blizu sto tisuća Hrvata katolika.

Iseljavanjem se nekada većinsko hrvatsko pučanstvo u Bosni pretvorilo u manjinsko. Svaki novi rat tjerao ih je iz BiH pa se tako njihov broj sve više smanjivao. Stoljećima tjerani sa svojih ognjišta utočište su najviše nalazili u matičnoj domovini Hrvatskoj gdje su se trajno zadržali, ali i u Europi i svijetu. Mali je broj onih koji se vratio i vraća na pradjedovska ognjišta.

 

Nije samo iseljavanje utjecalo da Hrvati od nekad većinskog stanovništva postanu manjinsko.

Velike bjegove velikog broja hrvatskog-katoličkog pučanstva umnogome je uzrokovalo tursko osvajanje. No na smanjenje broja hrvatskog-katoličkog pučanstva uzrokovao je i prijelaz na islam i pravoslavlje. Povjesničari prenose vijesti da je samo u progonima tijekom 16. I 17. stoljeća na islam prešlo između 120.000 – 150.000 katolika. Također da je u roblje odvedeno na desetke tisuća.

 

Prelazili su i na pravoslavlje. Povjesničari prenose vijest da je uslijed progona pred Turcima katolički narod ostao bez svećenika, a pravoslavna Crkva sklapa kompromis sa turskom carevinom ( iza pada Carigrada). Sam patrijarh Genadije dobiva čast turskog paše. U takvim uvjetima širi se pravoslavlje na račun katolicizma te skoro cijela trebinjska biskupija tokom 16 i 17 stoljeća prelazi na pravoslavlje.

Povjesničari pišu da, što se tiče pravoslavnih, prije dolaska Turaka o njima ima malo spomena. O njihovoj prisutnosti na prostorima BiH najbolje svjedoči srpski arhimandrit i povjesničar Ilarion Ruvarac koji spominje da je prvi pravoslavni manastir podignut u Zavali ( Hercegovina), a spominje se 1513 godine. I R. Lopašić navodi da se pravoslavni u BiH javljaju tek na početku 16. stoljeća.

Turci su u Bosni, na područjima koja su osvajali, naseljavali i balkanske Vlahe. Smatra se i drži kako ih je naseljeno i do 200.000. K. Draganović piše da i u samu slobodnu Hrvatsku i oslobođene krajeve za Bečkih ratova doseljava velik broj Vlaha pravoslavne vjere. Te Vlahe i pravoslavnu Crkvu Austrija tetoši i pomaže na štetu Hrvata iz svojih vojničkih ciljeva. Tijekom vremena, napose u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, te će Vlahe srpski pravoslavni svećenici učiti, da su oni Srbi, kada pripadaju “Srpskoj pravoslavnoj Crkvi“, a Mađari će ih iskorištavati, da oslabe svoju saveznu državu Hrvatsku i da Hrvatima ometaju slobodni i državni život i razvitak.

Posljednji rat u BiH također je bio tragičan za Hrvate. Današnje stanje po pitanju broja Hrvata u BiH je više nego tragično. Ono je alarmantno.

Naime, neposredno prije rata u BiH je živjelo oko 760.000 Hrvata ( prema nekim podacima i do osamsto tisuća) ili oko 17% od ukupnog broja bh stanovnika ( Bošnjaka oko 43%, Srba oko 31% i ostalih oko 9%).  2010 godine broj Hrvata puno je manji i procjenjuje se da iznosi oko 440.000, iako ima podataka koji govore da ih je nešto manje, ali i onih koji govore da ih je nešto više. Navedeni broj je manji nego što je bio prije sto godina. Naime 1913. Hrvata je u BiH bilo oko 459.000, a što je još tragičnije, prema nekim navodima, broj Hrvata u BiH godišnje se smanjuje za oko 5.000

Kod Srba na primjer situacija se drastično razlikuje. Njihov današnji broj u BiH varira između 1.5 – 1.7 milijuna . No podaci koji se navode da ih danas u BiH ima 38% od ukupnog stanovništva u BiH čine se prihvatljivima. Pretpostavlja se da ih u RS živi preko1.1 milijun te da 91% stanovništva RS čine Srbi.

U toj etnički i ustrojeno čistoj srpskoj državi živjelo je prije rata iznad 200.000 Hrvata, dok ih danas u toj državi ima oko 5-6% od prijeratnog broja.

Sve to govori, i po tome se vidi ,da se tijekom srpske okupacije u ratu 90-tih u BiH dogodio pravi egzodus Hrvata. Mnogi se u tu zemlju nikada više nisu trajno vratili. Vratio se mali broj, a u nekim općinama nije zabilježen ni jedan hrvatski povratnik. S druge strane, a primjera radi, prema nekim podacima u RH se vratilo oko 130.000 Srba izbjeglih pred Olujom. Usput rečeno, određen broj njih vratio se i u zadnjem desetljeću i kad je posljednji popis stanovništva u RH u pitanju to govori da su srpski povratnici umnogome umanjili negativnu migracijsku bilancu, a time i pad broja stanovnika u zadnjem desetljeću.

 

Kad su u pitanju krajevi u BiH, iz kojih su Hrvati protjerani, onda se može reći kako je Bosanska Posavina, u kojoj je prije rata bilo preko 50% Hrvata, najuništeniji  dio Bosne. U njoj je uništeno najviše imovine posavskih Hrvata. U njenu obnovu uloženo je najmanje sredstava, a od onoga što je uloženo, najmanje je dodijeljeno Hrvatima. U prosjeku je najmanje obnovljeno hrvatskih kuća. U nju se vratilo najmanje Hrvata i mada konstitutivan narod BiH hrvatski povratnici tu nemaju status ni nacionalne manjine, upozoravaju i pišu analitičari prilika u BiH.

O svim tim pitanjima u Hrvatskoj se malo piše i govori. “Hrvatski“ mediji i vrh politike, kao i drugi čimbenici hrvatskog društva ignoriraju i šute o svemu tome. Nema razumijevanja , brige i interesa da se to i takvo stanje promijeni, da se Hrvatima u BiH pomogne da opstanu ,da se njihov golemi broj iz inozemstva vrati, da se održe . Kako bi svega toga i bilo, ako i kad nema razumijevanja, brige i interesa da se zaustavi egzodus Hrvata iz RH ili da se pokrenu konkretne inicijative za povratak dijaspore u Domovinu.

Za takvu politiku i za takav odnos nema opravdanja. Ako su se za vrijeme rata nalazila opravdanja da se pred velikosrpskom agresijom nije moglo spriječiti masovno iseljavanje Hrvata iz BiH, onda danas nema opravdanja da se ništa ne poduzima kako bi se potaknuo povratak, odnosno stvorile pretpostavke za povratak.

RH je i po Ustavu dužna pomoći Hrvatima u BiH. Dužna je pomoći da se tu Hrvat osamostali, da se vrati, da mu se stvore uvjeti da se vrati, a kad se vrati da mu se poštuju njegova elementarna ljudska prava, pravo na jezik, kulturu, vjeru, dom. No postavlja se pitanje kako će to hrvatske vlasti pomoći osigurati kad niti ne omogućuju Hrvatima u RH da ostvare svoja građanska prava.

Prema nekim stajalištima hrvatske političke elite u 90-tima u potpunosti su izdale nacionalne interese Hrvata u BiH. Opet prema drugim stajalištima takvo tumačenje je u najmanju ruku dvojbeno. Na to se može reći da, ako to i jest dvojbeno, danas uopće nije dvojbeno da su hrvatska država i njene političke elite nakon rata izdali Hrvate u BiH i njihove nacionalne interese. To ne čudi, jer su izdali i interese Hrvata u Hrvatskoj.

Kad ti interesi ne bi bili izdani ne bi broj Hrvata u BiH bio gotovo prepolovljen, a ono što je ostalo bilo bi zaštićeno, bilo bi punopravno, imali bi ono što im pripada, mijenjalo bi se postojeće, jer postojeće je za Hrvate neodrživo. Za mijenjanje postojećeg RH treba imati riječ inače hrvatskom narodu ne može biti opstanka u toj zemlji. Ako svi traže i imaju svoje interese u BiH to moraju imati i Hrvati, a ne biti samo faktor koji se protjeruje. Nastavi li se dosadašnja politika, a što se Hrvata tiče, Bosna koja u prošlosti nikada nije bila srpska ( mala zemljica Bosna, koja se u najboljem slučaju sterala otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice najdalje do Vrbasa, do prije 950 godine nikada nije bila pod srpskom vlašću. Tada je osvaja srbin Časlav i vlada njome tek nekoliko godina. Poslije njega kroz daljnjih tisuću godina Srbi njom nikada nisu vladali), a u svojoj povijesti nikada kao danas manje hrvatska, više neće biti, kako je to slikovito kazao Antun Kanižlić, “ kamen pravi smutnje velike“.

 

Hrvati u BiH su kao rijetko koji narod tjerani u emigracije no ipak ih se nije uspjelo slomiti niti potisnuti u cijelosti s njihovih pradjedovskih ognjišta. Da bi ostatak koji se održao opstao potrebne su duboke promjene. Te promjene nije za očekivati od bivših i sadašnjih hrvatskih vlastodržaca. Stoga su prvenstveno potrebne promjene u smislu razvlaštenja dosadašnjih i sadašnjih političkih garnitura u Hrvatskoj, jer vlasti koje su proizlazile iz redova HDZ-a i SDP-a nisu se nikada ozbiljno zauzimale za Hrvate u BiH (SDP), a ako jesu, onda je to bilo samo deklarativno (HDZ)

Potrebne su duboke promjene u pristupu cjelokupnoj problematici i kad su ostali čimbenici društva u pitanju, a osobito vjersko-moralni čimbenici.

Duhovni pastiri malo rade na očuvanju, okupljanju i sabiranju raspršenog i razasutog stada, kako kad je to u pitanju Hrvatska, tako kad je u pitanju i BiH. Da su radili situacija ne bi bila ovoliko katastrofalna, a da to jest očigledno je. Blago je reći da su iznevjerili. Izuzev rijetkih izuzetaka niti u tom pogledu ne vrše dosljedno svoje poslanja i ne slijede dosljedno Gospodinov primjer ( Matej 18,12 sl). Zaslužuju najgoru osudu.

 

Valja još reći kako će slabljenjem hrvatskog korpusa u BiH jačati separatističke težnje Srba. Njihov cilj je bio i ostaje da opstanu kao RS i da prvom povoljnom prilikom proglase svoje priključenje Srbiji.

Slabljenjem hrvatskog korpusa, općenito gledajući, jačat će srpske ekspanzionističke težnje i velikosrpske ideje – obnavljanje granice srpske državnosti po “istorijskim“ i “etničkim“ kriterijima.

Prva prilika, koja im se ukaže, bit će iskorištena za oživotvorenje takvih težnji i ideja.