Anka Hause – Nikad nisam upoznala oca

Od Vukovara do Wupertala

Piše: Stjepan Starčević

Priča o Anki objavljena je u iseljeničkim novinama CroExpress a možete je pročitati i pod sljedećim linkom http://www.cro-express.com/?p=697

O životu svakog našeg iseljenika bi se mogao napisati roman. Svi mi u životu imamo svoje uspone i padove, ali ono što je Anka doživjela, sve skupa ne bi moglo stati u jednu knjigu. Evo njezine životne priče.

- Rođena  sam 1961. godine u Vojvodini, u Somboru. Majka mi je uvijek govorila da sam neželjeno dijete, otac nas je napustio još za vrijeme njezine trudnoće. Često me je krivila zbog svog promašenog života. Dobivala sam batine gotovo svakodnevno, ali najviše su boljele riječi: “ Ista si tvoj otac“. U mom srcu rodila se želja da upoznam oca, i kakav je to čovjek koji svoje dijete nije nikada vidio. Međutim, ni na jedno pitanje o ocu majka nije davala odgovore. Nisam znala ni njegovo ime. S 12 godina, zaklela sam se Bogu i majci da ću ga jednoga dana pronaći. Djetinjstvo sam provela u Jankovcima, gdje se majka preselila očajna zbog trudnoće. Rasti bez oca, kao neželjeno dijete bilo je jako teško. Imala sam svega 16 godina kada sam se odlučila udati, nadajući se da će se sve promijeniti i da ću konačno imati obitelj, i osobu koja će me voljeti i uvažavati kao čovjeka koji nešto vrijedi. Moj prvi muž zvao se Nikola i bio je Rus, iz Petrovaca kod Vukovara. Nikola je mnogo pio. Tada veoma mlada mislila sam, i nadala se da će prestati s alkoholom kada dođu djeca. Ostvario mi se san, rodila sam dva prekrasna sina Vladislava (Dado) i Damira. Međutim, Nikola nije prestao piti, zato sam se poslije nekoliko godina zajedničkog života odlučila rastati. Nikola je umro prije tri godine, o njemu smo se brinuli i obilazili ga sve do njegove smrti. Kad je doista počeo rat u Hrvatskoj, susjedi su počeli otvoreno prijetiti, i tu nismo mogli više ostati, odlučili smo preseliti u Vukovar. Za vrijeme okupacije Vukovara živjeli smo u skloništu kombinata Borovo. Preko dana sam radila u proizvodnji obuće, a besane noći provodili u skloništu. Ako nije bilo prekomjernog granatiranja s djecom sam po ruševinama tražila hranu, kako bi preživjeli te strahote. Dva dana prije pada Vukovara, sve majke s djecom su kamionima prebačene u Borovo naselje. Odatle su nas autobusima prevezli u Zagreb gdje smo dobili hranu i liječničku pomoć. U zgradi na Velesajmu za nas nije bilo mjesta, vozili smo dalje prema moru.Obilazili smo grad po grad u nadi da će za nas negdje biti mjesta. Svi smo bili umorni, gladni i žedni. Napokon, smješteni smo u Senju.

Sin obolio od epilepsije

Samo tjedan dana poslije stigla je vijest da mi je brat poginuo. Stari ljudi vele da nesreća nikad ne dolazi sama, i stvarno su u pravu. Uslijed stresa i svega što smo preživjeli u ratu, mlađem sinu je dijagnosticirana epilepsija, bilo mu je samo 9 godina. U ovom slučaju je neophodno liječenje u bolnici,  liječnici u Rijeci su rekli da dijete pokušam liječiti u inozemstvu. Bože, kako ću? Nemam ni dokumenata, a niti financijskih sredstava za takav put. Vjera u Boga i zagovor kod sv. Ante su mi pomogli da ostanem prisebna. U pored izuzetno teške ratne situacije, dobri ljudi iz Crvenog križa u Senju  pomogli su mi financijski i da dođem do potrebnih dokumenata, i na kraju omogućili da odemo u inozemstvo. Dva dana prije polaska za Njemačku, pod utjecajem epilepsije i straha od aviona koji su nas nadlijetali i granatirali, Damir je pao i slomio nogu.

Život u Njemačkoj

U Njemačkoj nas je privremeno prihvatila moja tetka koja živi u Wuppertalu. Već prvi dan provela sam u bolnici gdje su liječnici sinu operirali slomljenu nogu. Odmah zatim počinje i borba s epilepsijom koja se hvala Bogu nakon osam godina liječenja povukla. Stariji sin je tada imao 11 godina, na samom početku je imao depresije koje su vremenom nestale.

Život u Njemačkoj nije se mnogo razlikovao od onog u Hrvatskoj, jedina razlika, ovdje je bio mir, ali sve ostalo jako teško. Smjestili su nas u azilantski centar, gdje smo živjeli u sobici od 9 kvadratnih metara. Kad kažem da je na 30 osoba bilo jedno kupatilo i jedna zajednička kuhinja onda se zaista ne može govoriti o uvjetima za normalan život.  Dvije godine poslije (1993.god.) u Uredu za strance u Wuppertalu rekli su da je eto situacija u Hrvatskoj i bolest moga mlađeg sina stabilna i da s djecom napustim Njemačku i vratim se u Hrvatsku. Uhvatila me panika. Gdje ću? Pa u Hrvatskoj je još uvijek rat. Tih dana utjehu sam pronašla u molitvi sv. Anti. I tako, jednog dana zamišljena, bez ideje što ću i gdje ću, vozim se u visećem vlaku, inače jedinim takve vrste u Europi. Pored mene sjedi čovjek i gleda me, primjećuje da nešto nije u redu, počinje me propitivati o tome što me muči. Iz mene su izlazile riječi. Povjerila sam se nepoznatom čovjeku, sve sam mu rekla. Opisala sam mu cijelu situaciju. Već sljedeći dan je došao u azilantski centar želeći da upozna moje sinove i vidi u kakvim uvjetima živimo. Rekao je da se zove Michael i da bi nam želio pomoći, ali ni sam nije znao kako. Nakon par dana pokazujem mu papir na kojem piše da je moj zahtjev za azilom odbijen i da moram iz Njemačke. Michael me smirivao i govorio da neće dozvoliti da me protjeraju. Jedini način da ostanem bila je udaja i on je bio spreman i na to. Mlađi sin se još uvijek borio s bolešću, znala sam, u Hrvatskoj neće imati adekvatnu medicinsku zaštitu. Udala sam se za Michaela, i uzela njegovo prezime Hause. Michael je bio plemenit čovjek, cijelo vrijeme je radio i brinuo o meni i mojoj djeci. Nisam ni slutila da i tako sklopljeni brak može biti sretan. Živjeli smo osam godina zajedno, tada je Michael obolio. Nakon godine dana borbe s opakim karcinomom, umro je u 41. godini života. Hvala Bogu djeca su dobro učila i završila dobru školu. Nakon njihovog punoljetstva otišla su svojim putem, a ja ponovo ostala sama. Četiri  godine poslije Michaelove smrti upoznala sam Klausa i s njim evo živim već sedam godina. Zajednički vodimo privatni posao kupovine i prodaje polovnih stvari. U Wuppertalu smo kupili kuću s poslovnim prostorom u kojem smo smjestili prodavnicu antičkog i polovnog namještaja i polovnih stvari. Kupili smo i kuću u Hrvatskoj, u blizini Vinkovaca gdje provodimo godišnje odmore.

Prvi trag, otac živi u Somboru

Po dolasku u Njemačku upoznala sam i svoju krštenu kumu koja me nikada nije vidjela nakon krštenja. Za cijeli slučaj oko moga oca doznala sam od nje. Zove se Juro Čerkez i živi u Somboru. Odmah se dajem u potragu, zadnju adresu na kojoj je bio prijavljen dobila sam od Općine Sombor. Napisala sam mu pismo u nadi da ću dobiti bilo kakav odgovor. U pismu sam navela i broj telefona na koji me može nazvati. Nakon nekoliko dana javio se čovjek koji se predstavio kao brat moga oca.

Objasnio je, da je otac prije par mjeseci umro u Njemačkoj, ali da imam tetku koja se zove Kata i živi u Düsseldorfu. Također je rekao, da se sjeća moje mame i njezine trudnoće, ali kako je ona tada govorila da će dijete pobaciti, i zato se moj otac razišao od nje. Stric je dao i telefonski broj tetke Kate. Preplavila me tuga, eto neću nikad upoznati svoga oca, a bila sam tako blizu. Postalo mi je jasno, da on nije ni znao da ja postojim. Nazvala sam tetku i objasnila tko sam i što želim. Već sljedeću večer sjedila sam u stanu s tetkom i njezinom djecom, mojim rođacima. Svi su rekli da nevjerojatno sličim ocu. Prvi put gledam oca na fotografijama i obiteljskom videu, i kažem sebi, stvarno ličim tom čovjeku, mom ocu koji me nikad nije upoznao. Otac je sahranjen u Njemačkoj, moja potražnja za izgubljenim ocem se završila na groblju, na koje i sada često odlazim.

Sad kad se okrenem i pogledam unazad shvaćam da sam imala težak životni put, ali također shvaćam da ovaj život ima smisla. Postala sam baka. Mlađi sin Damir je dobio kćerkicu koja nas sve uveseljava. Damir je diplomirani matematičar koji radi u Reutlingenu u predstavništvu jedne velike američke tvrtke. Stariji sin Dado radi u jednom zdravstvenom osiguranju, a u slobodno vrijeme se bavi glazbom, svira nekoliko instrumenata i igra folklor u HKM-i u Wuppertalu i Duisburgu. U svim teškim situacijama predajem sebe i svoju obitelj u Božje ruke, a uz pomoć sv. Ante svaku bezizlaznu situaciju uspjeli smo riješiti pozitivno.