Anđela Kolar - Proslavio je duet sa Draženom Zečićem
 

Stjepan Starčević (CroExpress, http://www.cro-express.com/?p=301#more-301)

Anđela se glazbom počela baviti još u najranijem djetinjstvu. Ljubav za glazbu osjetila je u HKM Darmstadt, gdje se vrlo rano uključila u crkveni zbor. 15 godina je pohađala Akademiju za umjetnost zvuka u Darmstadtu. Sa 16 godina slučajno upoznaje Dražena Zečića tada već popularnog pjevača i on čuvši kako Anđela pjeva nudi joj suradnju. Već sljedeće godine snimaju zajedničku pjesmu „Ima li nade za nas“, koja postaje veliki hit. Zajedno s Markom Pavićem pjevačem grupe Impulsi osniva prvi hrvatski band-aid „Crounitas“ s kojim snima pjesmu „Zemljo moja“.  Pred finalni susret na turniru „Best of 97 Cup“ pjeva Njemačku i Hrvatsku himnu.

Doasadašnji najvažniji nastupi su:

1998: Nastup na Melodijama Hrvatskog Jadrana u duetu s Draženom Zečićem (Ima li nade za nas)

1999: Nastup na dodjeli nagrada Porin u Makarskoj  

2004: Nastup u sklopu Hrvatskog radijskog festivala u Vodicama s pjesmom "Nikada ja nisam shvatila"

2005: Split stars team, Liederhalle Stuttgart

2006: Nastup i prva nagrada na Prvom iseljeničkom festivalu zabavne glazbe s pjesmom "Slušaj mora glas" (Matrix/Andjela), Essen

2006: Humanitarni koncert za KB Mostar, Liederhalle Stuttgart

2007: Nastup na dojdeli nagrada "Zlatni cvit Slobodne Dalmacije", Grosskrotzenburg

2007: Član stručnog ocjenjivačkog suda i nastup na festivalu "Mikrofon je vaš", Ludwigsburg

2007: Comeback u Hrvatskoj s pjesmom "Nema ništa novo", duet s Draženom Zečićem

2008: Dobija Večernjakovu domovnicu kao najpopularnije Hrvatska pjevačica u iseljeništvu

2008 nastup na Papafest.

Anđela se rado odazvala razgovoru za naš list, koji kako sama kaže rado čita. Evo šta nam je rekla.

1. Kad ste se počeli baviti glazbom?

Glazbom se bavim otkad znam za sebe. Već kao trogodišnja djevojčica pjevala sam "Tihu noć" u crkvi te sam se vrlo rano uključila u zbor Hrvatske katoličke misije u Darmstadtu, gdje i danas pjevam. Ljubav prema glazbi i pjevanju zapravo sam otkrila uz pomoć časne sestre Vitalije Križan koja se dugo godina u Darmstadtu brinula za zborsko pjevanje. Uz pjevanje počela sam svirati i klavir, uzimala sam sate pjevanja i nekoliko godina pohađala Akademiju za umjetnost zvuka u Darmstadtu. Veliki idol mi je oduvijek bila Whitney Houston, čiju će pjevačku razinu s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, uvjerena sam, rijetko tko dostići.

2. Koliko za uspješnog pjevača znači glazbena izobrazba?

Mislim da je vrlo bitno imati temeljnu glazbenu izobrazbu. Sigurno da za kvalitetno pjevanje mora postojati i određena nadarenost. Međutim, i najtalentiraniji pjevači mogu i trebaju se usavršavati i raditi na svom vokalu. Rekla bih da je trening za pjevača vrlo bitan, baš kao i za sportaša. Štoviše, svakodnevno vježbanje je zapravo obavezno za svakoga tko se želi malo profesionalnije baviti glazbom. Iznimno je naporno pjevati uživo, i to satima na koncertima, proslavama ili svadbama. Samo s određenim treningom možete savladati taj zadatak bez da ostanete bez glasa.

3. Kako je došlo do suradnje s Draženom Zečićem?

To je pitanje koje mi je u životu valjda najčešće postavljeno. 1996. godine tijekom jednog nastupa na proslavi vjenčanja naših zajedničkih prijatelja u Splitu upoznala sam Dražena Zečića. Nakon što sam otpjevala „I will always love you“ od Whitney Houston i neke druge pjesme, Zeko je uspostavio kontakt sa mnom. Pohvalio me tada i ponudio suradnju, što mi je naravno bila velika čast jer je Dražen već tada bio poznat pjevač u Hrvatskoj. Nije tada još bilo ni određene pjesme, pa čak ni ideje za duet. Međutim, nedugo zatim Dražen je imao koncert u Darmstadtu, posjetio nas je, on je uzeo gitaru, ja sam sjela za klavir i tako je nastala ideja za „Ima li nade za nas“. U splitskom studiju Tetrapak tu sam pjesmu snimala pod aranžerskom palicom Ede Botrića. Upravo Edo je tijekom snimanja imao ideju da bi „Ima li nade za nas“ dobro zazvučala i kao duet. Zeko se složio. I tako je sve počelo, tako je zapravo pokrenuta jedna lavina uspjeha o kojoj nismo mogli ni sanjati. Kao što je poznato, u ljeto 1998. godine Dražen i ja smo nastupili na "Melodijama hrvatskog Jadrana" u Splitu, a godinu dana kasnije primili smo nagradu „Zlatni galeb“ za najizvođeniju pjesmu sa festivala kojeg je tada uređivao i vodio legendarni Zdenko Runjić.

 4. Pjesma “Ima li nade za nas” je po mišljenju mnogih najbolja duetska pjesma otpjevana u Hrvatskoj. Nakon te pjesme stekli ste nevjerojatnu popularnost. Kako ste tada kao 17. godišnja djevojka ostali „čvrsto na tepihu“, kada su vam vrata bila širom otvorena za samostalnu karijeru?

"Ima li nade za nas" postala je uistinu apsolutni hit u Hrvatskoj, uslijedile su nominacije za Porin, mnogobrojni nastupi, intervjui i koncerti. Imala sam tek 17 godina. Naravno da je to za mene bila potpuno nova situacija i morala sam usklađivati pjevačke obveze sa školom. Trebalo je putovati na koncerte i festivale, što je bilo izuzetno naporno. Da tada nisam imala potporu obitelji i posebno roditelja, ne znam kako bih sve to uspjela uskladiti. Naravno da se postavilo pitanje što slijedi nakon jednog takvog hita. Imala sam ponudu i sve puteve otvorene prema samostalnoj pjevačkoj karijeri, ali nakon dogovora sa svojim roditeljima, odlučila sam najprije nastaviti školsku izobrazbu. Možda mi je to u tom trenutku bilo malo i žao, jer sve mlade djevojke sanjaju o tome da postanu pjevačica. Na kraju moram reći da je razum prevladao emocije i da je takva odluka ipak bila ispravna. Uostalom, glazba me nastavila pratiti u stopu. Nastupala sam u Njemačkoj, najčešće kao gošća na koncertima Dražena Zečića, snimala sam back vokale za razne njemačke i hrvatske bendove i naravno pjevala sam i dalje pjevam u zboru u Darmstadtu.

5. Poslije tih uspjeha već na samom početku vaše glazbene karijere morali ste donijeti važnu odluku – škola ili karijera. Vi ste izabrali školu. Da li ste se zbog toga pokajali i što bi preporučili mladima koji se nađu upravo na tom „životnom raskrižju“?

Ponavljam još jednom da se uistinu radilo o teškoj odluci, pogotovo jer sam imala dobre pretpostavke da se i dalje nastavim baviti glazbom. No, svijet estrade nije toliko blještav i sjajan kako se nekada čini pred malim ekranima, na koncertima ili festivalima. Radi se o jako napornom poslu, neprestano ste na putu, pod velikim ste pritiskom, menadžeri vladaju s Vama, da dalje i ne nabrajam. Ukratko, nije to za svakoga. Rekla bih stoga da svatko za sebe treba dobro procijeniti želi li napraviti glazbenu karijeru ili ne. Ukoliko želi, mora biti spreman i na mnoga odricanja. Ja nisam bila spremna na taj korak i na kraju nisam požalila zbog toga. Međutim, kome se pruži šansa, savjetovala bih mu da ipak pokuša i da iskusi što svijet estrade sve donosi sa sobom.

6. Dobili ste mnogo nagrada za svoj glazbeni rad. Koja nagrada vam je najdraža i zašto baš ta?

Činjenica da me dan danas ljudi kontaktiraju i komentiraju da im je „Ima li nade za nas“ posebna pjesma, pjesma koja je obilježila lijepe trenutke u njihovom životu, to je zapravo najveća nagrada koju pjevač može primiti. Naravno da mi je drag i „Zlatni galeb“ za najizvođeniju pjesmu 1998. godine, jer je to zapravo nagrada koja najviše znači, koja dokazuje da publika voli vašu pjesmu. Međutim, moram reći i da sam jako ponosna i sretna zbog uspjeha dueta „Nema ništa novo“ koji je nekoliko tjedana bio na vrhu svih top ljestvica u Hrvatskoj, spot je pregledan gotovo milijun puta na Youtube-u, zamislite milijun puta, i po meni se radi čak o još kvalitetnijoj pjesmi nego „Ima li nade za nas“.

7. Osnivanje prvog hrvatskog band-aida bila je vaša ideja i pjevača grupe Impulsi Marka Pavića. Naravno pridružili su se i drugi izvođači. Rezultat te suradnje je pjesma „Zemljo moja“. Svi ste se odrekli honorara u korist udruge „Anđeli“. Pjevate i u crkvenom zboru. Da li je učešće u humanitarnim akcijama samo po sebi razumljivo ili se ono uči, ili je to možda „kućni odgoj“?

Ideja o prvom hrvatskom band-aidu u iseljeništvu bila je spontana. Zajedno s kolegom Markom Pavićem pokrenula sam inicijativu, u bandu nastupaju naši prijatelji i kolege glazbenici iz iseljeništva. Pod režiserskom palicom Željka Petreša, koji je snimao i spotove za „Ima li nade za nas“ i „Nema ništa novo“, snimili smo i video broj za pjesmu „Zemljo moja“ koji se među ostalim mogao vidjeti na CMC-u. Prihode za splitsku udrugu „Anđeli“ još uvijek skupljamo i vjerujemo da ćemo ih uskoro uspjeti predati voditeljici udruge Dijani Aničić. Sudjelovanje u humanitarnim akcijama je svačiji osobni izbor. Meni je iznimno drago ako se nekome tko je u nevolji može pomoći kroz pjevanje i u tu svrhu ću stoga uvijek rado nastupati.

8. Spremate li što novo

Nakon dueta „Nema ništa novo“ snimila sam najprije singl „Buduće godine“ s kojim sam nastupila na Hrvatskom radijskom festivalu. Zatim sam sudjelovala i na Papafestu u Solinu s pjesmom „Ti si mojoj duši mir“, što je za mene bila posebna čast jer se godinama bavim duhovnom glazbom i vjerujem da ću po tom planu uskoro napraviti nešto novo. Trenutno imam snimljen novi singl pod radnim naslovom „Sanjam“. Radi se o pjesmi koju je napisao jedan talentirani hrvatski autor iz iseljeništva. Stilski je različita od onoga što sam do sada radila, više ide u smjeru jazz balade, što inače više odgovara mom osobnom stilu i glazbi koju slušam u slobodno vrijeme. U zadnje vrijeme sam nekoliko puta nastupala sa grupom „Slash“ iz Frankfurta. Redovno pjevam na vjenčanjima diljem Njemačke, bračnim parovima kreiram glazbeni program za vrijeme crkvenog obreda vjenčanja i to mi čini veliko zadovoljstvo. Od iduće godine planiram se ponovno malo više aktivirati u glazbi, eventualno i nastupiti na nekom od festivala u Hrvatskoj.

Hvala vam na iskrenim i iscrpnim odgovorima. Želimo vam mnogo uspjeha u daljem radu.