Svecenici iz Donjeg Rahica

Iz Knjige: U SRCU POSAVINE

Autor: Stjepan Starcevic

 

Fra Ilija Starcevic je rođen u Donjem Rajicu 1794. godine od roditelja, Nike i Ane (rođ. Božic, rodom iz Štrepaca). Bio je prvi svecenik, ne samo iz Rajica, nego i iz cijele goricke župe. Na krštenju je dobio ime Filip, a prilikom zaređenja je uzeo ime fra Ilija. Kad mu je bilo devet godina, gorickim kapelanom je bio fra Andrija Maracic, a dvije godine kasnije, fra Domin Grgic. Jedan od njih je uzeo malog Filipa za svog „dijaka“, tj. podvornika kod svetih obreda i uz to ga ucio citati. Kapelan, videci da je djecak cestit i bistar, otpremi ga u sutješki samostan. Tamo je obukao habit sv. Franje, uzeo ime fra Ilija i otišao na daljnje školovanje u Pecuh. Potom je studirao filozofiju i bogosloviju u Kamenici, a zaređen je za svecenika u Pecuhu 1816. godine. Prvo mjesto mu je bilo za duhovnog pomocnika u Foci. Za novu godinu 1818. god posjetio je svoje rodno mjesto, Donji Rahic i župnika fra Jakova Grgica. Odatle se zaputio u Sutjesku, za kapelana, ali je vec 1819. godine župnik u Tolisi. U Tolisi se odmah prihvata posla da umjesto starog župnog stana napravi novi. Vec slijedece godine opet je u Sutjesci gdje rukovodi poslovima oko popravka samostana i crkve. Poslije dvije godine nakon završetka tih radova, po drugi put dolazi u Tolisu (1822. god.). U župnom stanu, koji je bio prilicno prostran skuplja djecu i poducava ih.

            1823. godine sagradio je posebnu zgradu za školu i to je prva zgrada u Bosni napravljena za jednu školu. Fra Ilija je radio na proširenju kapele u Tolisi i toliko ju je proširio, da je u nju mogao smjestiti tri oltara. Od biskupa je dobio ovlast, da mladim nedjeljama dijeli blagoslov s Presvetim sakramentom. Kako su školske prostorije brzo postale premale, fra Ilija je u Donjoj Mahali napravio još jednu školu. Ostao je u Tolisi do 1838. godine. Za to vrijeme je cesto, kao franjevacki komesar morao  zbog obaveza Provincije u Rim. Kroz to ga vrijeme u župi zamijenjivao fra Jerko Zecevic. Gradacacki kapetan Huseinbeg ga je veoma cijenio, što je fra Ilija u više navrata iskoristio i na taj nacin spasio život nekim kršcanima, koji su se našli u sukobu s Huseinbegom. Fra Ilija Starcevic, je imao veliko povjerenje kod bosanskih begova, pa je održavao vezu između pobunjenih bosanskih plemica, koje je predvodio Huseinbeg Gradašcevic, s jedne strane i austrijskog cara s druge strane. Tako je jednom prilikom, kad se Huseinbeg poslije neuspjele pobune sakrio u Osijeku, fra Ilija išao u Bec da pokuša da interveniše kod cara, kako bi se ovaj zauzeo kod Sultana za pomilovanje bosanskih plemica. Zbog svog politickog angažiranja i sam je imao problema, pa se neko vrijeme sklonio kod župnika  u Nijemcima, u Srijemu. Na povratku je bio zatvoren u Sarajevo i nakon 18 dana opet pušten. Fra Ilija je imao dobre veze i s nekim važnim osobama iz Hrvatske, pa je nakon smrti biskupa Miletica, s austrijske strane dvaput predlagan za biskupa. Vjerovatno zbog njegove vratolomne politicke aktivnosti nije prihvacen u Rimu. Po treci put dolazi u Tolisu za župnika 1843. godine, ali je obolio od bolesti srca, pa odlazi  na lijecenje u Bec. Međutim više mu nije bilo pomoci, pa je tamo i umro 10.10.1845. godine. Sahranjen je franjevackoj Gospinoj crkvi u selu Maria – Lanzendorf, austrijskom prosteništu. U Rahicu je u zadnjih sto godina uvijek bila samo jedna kuca Starcevica, kojoj pripada i pisac ovih redova, a kojoj je sigurno pripadao i fra Ilija Starcevic.

 

          Fra Šimo (Vinko) Šimic, rodio se 18.11.1921. godine u Donjem Rajicu, od roditelja Mate i Lucije Šimić. Na krštenju je dobio ime Vinko, a prilikom zaređenja uzeo ime Šimo. Njegovi roditelji su baš te godine doselili u Rajic iz Alagovaca u Hercegovini, tako da im se sin rodio u Rajicu. Osnovnu školu je pohađao u Ulicama, a završio ju je kod casnih sestara u Brckom u ljeto 1933.godine. Na jesen iste godine odlazi u franjevacku gimnaziju u Visoko. Redovnicko odijelo oblaci na Petrovo 1939. god i uzima ime fra Šimo. Maturirao je 1942. godine, a 30.06.1943. položio vjecne zavjete. Bogosloviju je ucio na franjevackoj školi u Sarajevu, zaređen 18.08.1946. godine i iste godine, na Malu Gospu, na Ulicama rekao mladu misu. U sijecnju 1947. god. položio je posljednje teološke ispite i određen za kapelana u Jajce. Odlazi u Vojsku od 01.11.1948 do 23.11.1949. god. Kasnije studira na beogradskom sveucilištu klasicnu filologiju (stare jezike, grčki i latinski). Položio je u listopadu 1953. god i biva postavljen za profesora na Franjevackoj gimnaziji u Visokom, za grcki i latinski jezik, a uz to i za perfekta u Sjemeništu. 1973. godine kratko vrijeme je bio i Provincijal Bosne Srebrene. Umro je 25.07.1985. godine u Dubrovniku.

          Evo kako se fra Šime sjeća Stjepan Pavic, njegov nekadašnji đak. Sjecanje na fra Šimu opisao je u listu  Bosna Franciscana br. 18 / 2003, na strani 155 – 162.

           „Bože, kako je fra Šimo zaneseno prepricavao grcke mitove! Na njegovu si licu mogao citati svu Heraklitovu nedoumicu na raskrižju, s njega je sijevala pravedna srdžba kralja Edipa na krivca za kugu, njega je izoblicila patnja i bol Edipova nakon otkrivanja jezive sudbine. Svojim je „gojencima“ revno donosio baklju znanja i napretka, stavljao se u službu ljudi poput Prometeja, spreman, to se onda vidjelo, poput njega biti pribijen na neku kavkasku stijenu.

           S fra Šimom smo mnoge sate proveli u nogometnoj igri. Igrao je u napadu po desnoj strani, zanio bi se ko dijete, bilo mu je drago zabiti gol kao bilo kome od nas. Takav je bio s trideset i cetiri godine kad sam ga upoznao, takav je ostao i petnaestak godina kasnije kad je pred sobom gurao neminovni trbuh.

          Da bih nastavio družiti se s njim, ustao sam nocas malo iza ponoci, u nocno doba kad je fra Šimo kao pravi odgojitelj đaka redovito ustajao. Da bdi nad njihovim snom, da obiđe gripozne ili one koji su se otrovali hranom donesenom od kuce, dugo odstajalom u đackom ormaru, da pokrije one koji su se u nemirnu snu otkrili. Kucom vlada tama i tišina. Ne cuje se škripa vrata ni bat koraka. Sve miruje, spava snom pravednika. I fra Šimo je vec davno pošao na zasluženi pocinak.

         Do sjemeništa nisam cuo za rijec grmalj, a povik na neuredna, aljkava đaka; „Grmo jedan!“ pamtit ce se kao fra Šimin izum koji ce s njime i izumrijeti. Vodeci nas „na šetnju“, u okolna brda, brzao je pred nama kao kozorog, one je slabije i mlitavije bodrio poklikom: „Upri, Bosne ti!“, a njegovo je „s“ zvucalo negdje  između „s“ i „š“. Tko god tako danas izgovori Bosne ti, zna se, oponaša fra Šimu. Da ne bismo ubrali na grani slucajno ostalu šljivu, znao je grmjeti: „Tuđe šljive nisu naše šljive“! Bili smo sretni ako smo u šumi našli koju divlju jabuku ili krušku, trnjinu ili šipak, jer je  u ono vrijeme đacima to bila jedina užina. Iza Drugog svjetskog rata u Bosni su dugo vladale gladne godine, pa se i u Sjemeništu za objed dobivala osrednja kriška kruha. I kad su gladne godine jednom bile iza nas, kruha svejedno nije bilo više: valjda su neki od oskudice napravili asketsko pravilo. Ja se tako ni za Božic ni za Uskrs, u sve cetiri godine, nisam izdovoljio kruha. Pritom sam se sjecao Božica kod kuce, kad je mater polagala bolje sijeno kravi, „nek zna da je Božic“. Kad je fra Šimo postao prvi odgojitelj, lupio je šakom po gvardijanovu stolu i dreknuo: „Dok sam ja prefekt, kruha ce biti koliko tko može pojesti“!  Ali je isto tako grdio i gotovo proklinjao onoga koji bi i komadic kruha bacio u koš. Sjecao se, vjerovatno, naših ljudi sa sela koji bi komadic kruha , slucajno ispao iz ruku na pod, dizali, opuhali, poljubili i pojeli. Znao je da su mu roditelji baš zbog oskudice kruha morali napustiti rodnu Hercegovinu i nastaniti se u Posavini: fra Šimu je majka zacela u Drinovcima u Hercegovini, a rodila u Donjem Rahicu, selu goricke župe kod Brckog.

          Evo fratarski skromna, sumarna životopisa fra Šiminog. U Beogradu je za potrebe Gimnazije studirao klasicnu filologiju. Predavao je latinski i gracki jezik, vjeronauk i povremeno tjelovježbu. Surađivao je sa đackim listovima, a jedno vrijeme i uređivao đacki list „Cvijet“. Prevodio je latinske dijelove djela Epitome vetestatum Provinciae Bosnensis fra Filipa Lastrica. Bio je tajnik i definitor Provincije.

           Fra Šimu je duboko prijateljstvo vezalo s kolegom i vršnjakom fra Borivojem Piplicom. Aktivne godine života proveli su zajedno kao profesori i odgojitelji u Visokom. Opremljeni planinarskim cipelama, s torbom na leđima i štapom u ruci, propješacili su mnoge planine u Bosni: Majevicu, Vlašic, Zvijezdu, Vran, Cvrsnicu, Prenj, Jahorinu, Igman. U njima je to još više razvilo ljubav prema prirodi, prema šumi i potoku, ptici i zvijeri. Pripovijedali su o medvjedu i vuku kao o prijatelju, poput sv. Franje. Usput su upoznali iskonske ljude, one bez himbe i zlobe, što ih je othranila i odgojila priroda, kod kojih su nalazili sklonište i konacište. Sudjelovali su skupa i na radnim akcijama širom bivše države. O tome jedan od nekrologa fra Šimi bilježi: „Cetiri puta sudjelovao je po mjesec dana na radnim akcijama kao vođa naših gojenaca na izgradnji pruge i autoputeva. Cetiri puta vratio se s tih radnih akcija kao udarnik, u radnickoj bluzi, sa žuljevima na dlanovima i sa zadovoljstvom da su njegovi đaci i on dali od sebe i više nego što se od njih moglo ocekivati“. Kao vođa naših đaka i zajedno s njima fra Šimo je pošteno pridonio izgradnji i uljepšavanju grada Visokog. Bile su to radne akcije na ciglani, igralištu, procišcavanju korita rijeke Bosne, te sudjelovanju u sportskim manifestacijama grada i posebno, sudjelovanje u akciji prikupljanja skupocjenog goriva – vlastite krvi. Fra Šimo je u Visokom poznat kao dobrovoljni davalac krvi. Trideset puta, doslovno receno, otvorio je svoje srce da bi pomogao potrebnima.

          To fra Šimino srce! Vjerovao je da njime može riješiti sve teškoce svojih đaka, što mu i nije uvijek polazilo za rukom, ali i sve probleme koji su tištali širu zajednicu, njegovu Bosnu Srebrenu. Kad se braca nisu mogla složiti u izboru provincijala, fra Šimo se 1973. godine sam ponudio za tu odgovornu službu. Kao i uvijek, cijelo je srce davao i naivno držao da ce to isto ciniti i drugi. Iako je fratarski život obican, ne obecava nikakvu karijeru, svršava se kao u svih malih ljudi. Fra Šimo iz raspoloživosti svoga života nije mogao ili nije htio vidjeti cinjenicu da i neka njegova subraca imaju svoje male racunice, da se nisu uvijek poput njega spremni založiti za zajednicu. Pri prvom neuspjehu, baš kao elektricna sijalica pri iznenadnu naletu previsoka napona, pregorjelo je fra Šimino srce. Duboko potresen, po maksimi sve ili ništa, iste je godine podnio ostavku. Nakon tog nokdauna dugo je trajalo odbrojavanje dok je došao k svijesti, ali sebicno stavljanje sitnih vlastitih interesa iznad dobra zajednice nikad nije shvatio ni prihvatio.

           U njegovoj su nazocnosti optuživali nekog subrata za stanovit slucaj. Neupucen u stvar, a smatrajuci kako je to meni dobro znano, fra Šimo je pokucao na moja vrata i zamolio ne bih li mu rekao cijelu istinu. Ispripovijedao sam mu po najboljoj savjesti, znajuci da ga to ne zanima iz tracarskih pobuda, a on se zahvalio i obecao da ce svakome tko ubuduce o tome bude pricao zacepiti usta. Ta zgoda potvrđuje njegov osjecaj za istinu i pravdu, njegovu želju da nevina covjeka zaštiti od klevete.

         Pokušavam nešto reci o fra Šimi, a bojim se kako loše prepricavam tek vanjske dojmove. Na žalost, ne mogu reci, na primjer, koliko mi je možda znacio neciji glas. Ne mislim ovdje samo na Samuela: Bog se covjeku smiješi preko ljudi, upucuje mu po njima ljubazan pogled, lijepu rijec. Po ljudima unosi u njihov život puno svijetla i srece. Neki mu je susret, možda, ucinio život smislenim. A što mi o tome znamo? „Ni jedan covjek ne zna što se događa u covjeku osim duha covjecijega koji je u njemu“ (Biblija). Da nam pristane osobno ispricati svoj život, bojim se, opet bi tu bilo fasada koje više prikrivaju nego što otkrivaju. Ali ima jedan nacin da posredno o drugome doznamo što nam on nikada ne bi otkrio: treba pozorno citati ono što je o drugima pisao. Covjek kod drugoga otkriva i hvali vrline koje osobno posebno cijeni, kuka nad patnjama koje su njega trle, afirmira ideale kojima je sam težio.

         U drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeca bila je u službenom glasilu „Bosna Srebrena“ rubrika „O nama, među nama“, u kojoj je surađivao gotovo jedino fra Šimo. U jednom prilogu ondje citamo njegove rijeci: „Lijepa je naša Bosna, i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove, jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo, ljepote koja ne resi njezine ravni i planine... U tu je Bosnu utkao franjevacki red dio svoje sudbine, došao je na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom Rijecju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga“.

         Dojmljivo je njegovo viđenje Bosne Srebrene: „Stara je ovo Provincija, rađala je ona tokom povijesti lijep broj brace, ali uvijek u bolu, žrtvi i patnji, jer Provincija je to svetog Križa, i na njemu razapeta. Bilo je među njima slavnih i svetih redovnika, bilo je i velikih grešnika, ali se uvijek odlikovala bracom spremnom za svaku žrtvu, na teške poslove i postove, na duboke meditacije i ustrajne molitve. Osobno sam ih gledao, divio sam se tim molitvama mladih i starijih ujaka i na njihovim primjerima izgradjivao svoje franjevacko i svecenicko zvanje“.

          Tri su svetinje na zemlji postojale za fre Šimu: narod, Crkva i njegova redovnicka Zajednica. Za njih je disao svom dušom, za njih izgarao cijelim srcem. Negdje ce zapisati kako je njegov ideal bio ne profesora nego propovijedanje rijeci Božije. U ona se vremena teže putovalo pa je želeci priteci u pomoc i fratru i svjetovnom sveceniku, i u Bosni i u Hercegovini, mnoge noci proveo u putovanju. Lakše bi bilo nabrojati u Bosni župe gdje za patron nije nastupio, nego gdje jest, a cesto je propovijedao i mladomisnicima i zlatomisnicima. Pripremajuci se za tu zgodu molitvom i postom, više je puta u Podmilacju slavio misu za bolesnike, kušajuci uz Božiju pomoc i po zagovoru sv.Ivana Krstitelja izmoliti zdravlje bolesnima na duši i tijelu. Citajuci što on piše o fra Arkanđelu Grgicu cini mi se da gledam samog fra Šimu: „On bi se sav pretvorio u nerv, propovijedala je svaka žilica na njemu, gorjele su njegove rijeci, bliske srcu, misao razjašnjena slikovitim primjerima trajno dohvatljivim u životu. Sijao je oduševljeno, obilno, iz punine srca, iz vatrene vjere koja je opijala njegovu dušu. Morao sam ga slušati, dizao je, zanosio kao rijecna bujica“.  Tumaceci tajne vjere fra Šimo je znao zažmiriti pri govoru, upraviti pogled u nebo, a onda bi, nastojeci pridobiti slušatelje za teške zahtjeve vjere, upiljio pogled u njih, unoseci se sad jednom sad drugom u lice, imao si dojam, upravo tebi govori. Bio je neposredan. U propovijedi jednom mladomisniku, gdje se rijeci biraju, doviknuo je: „Ili kuj il ne mrci gaca“! Bio je u svoje vrijeme propovijednik bez premca, a puk je svugdje hrlio na njegovu misu.

           Rođen i odgajan u obitelji gdje se stariji poštivao i slušao, živeci u vrijeme kad je  autoritet priznavan i cijenjen kao oslonac i zaštita, fra Šimo je gojio iskreno poštovanje prema predstojnicima Crkve i u tom duhu odgajao nas, svoju buduću subracu. Kao covjek koji je cesto u životu iskusio teret odgovornosti na vlastitim plecima, nastojao je svojim životom i djelovanjem poduprijeti sva plemenita nastojanja pastira naših duša. Znao je, nadalje, da svatko na bilo kakvu odgovornu položaju reže granu na kojoj stoji ako potkopava tudji autoritet. Kao kršcanin, redovnik i svecenik uvijek je upirao pogled u one koji nas vode i molio Gospodina da ih upravlja pravim putem.

          Ljubav je, izgleda, neizbježno vezana s patnjom. Ili je možda, patnja drugo lice ljubavi. U jednom casu fra Šimo nije mogao pomiriti ljubav za tri svoje svetinje, i zbog toga je beskrajno trpio. Obolio je. U kuci sam ga susretao tužna, šutljiva, oborena pogleda. U bolnici u Sarajevu i Zagrebu nisi od njega mogao izmamiti ni rijeci. Zurio je u jednu tocku, kao da traži izgubljeno uporište svome uništenom životu. Iz nebeske perspektive stvari vjerovatno bolje vidi i on i drugi akteri nemila slucaja, ali njegova me bol obvezuje da govorim i o tom isjecku njegova života.

         Od cega je počelo? U Aljinicima, selu sutješke župe udaljenom oko tri kilometra od župne crkve, postojala je osmogodišnja škola koju je pohađala vecina ucenika cijele župe, pogotovo onih viših razreda. Da bi djeci olakšali pohađanje vjeronauka, odmah iza nastave, sutješki su fratri odlucili u proljece 1975. god. u neposrednoj blizini škole graditi filijalnu crkvu velicine dvjesto i pedeset cetvornih metara. Kako je i red, idejni su nacrt poslali na ocjenu Dijecezanskom građevinskom odboru u Sarajevu, a Odbor je preporucio Ordinarijatu neka se uskrati dopuštenje za gradnju. Obrazloženje: „Crkvu treba povecati do oko cetiri stotine cetvornih metara i bar u idejnom projektu predvidjeti sve što je potrebno za samostalnu kapelaniju ili župu (sale za vjeronauk, kucu za župnika i kapelana, poslugu, ekonomske prostorije i sl)“.

          Ova je odluka podigla na noge franjevce, osjetljive na svako dijeljenje župa njima trajno povjerenih, osobito onih samostanskih, ali i domacine sela kojih se to ticalo. Prvo, jer je od 1883. god. od franjevackih župa odcijepljeno dvadeset i šest novih župa, a franjevcima su pripale samo tri (od Kraljeve Sutjeske odcijepljene su tri i nijedna nije povjerena franjevcima). Drugo, nova se župa želi osnovati u Aljinicima udaljenim od Sutjeske dva -  tri kilometra i obuhvacala bi još cetiri susjedna sela, a svecenici bi iz Sutjeske morali ici kroz Aljinice u još desetak udaljenijih sela, koja ostaju u sastavu sutješke župe. Trece, referendum proveden među domacinima koji bi trebali pripasti novoj župi pokazao je da od 279 stariješina, cak njih 270 ne želi osnivanje nove župe. Ako je ordinarijat ipak osnuje, 275 njih želi da se ona povjeri franjevcima. Fra Šimo nije mogao prihvatiti da se franjevci u Bosni, nakon svih povijesnih zasluga i uprkos revnu služenju puku, potiskuju iz župnog pastorala. Usprotivio se osnivanju župe, odlazio je uz blagoslov svog Starješinstva u Aljinice u svibnju 1975. i slavio misu za petstotinjak osoba. Unatoc svemu, vrhbosanski je nadbiskup dr. Marko Jozinovic 29.05. 1977.  ne usuđujuci se izaci pred tri tisuce okupljenih ljudi, zatvorivši se u privatnu kucu, pred petnaestak osoba procitao dekret o osnivanju župe Aljinici. Iste je godine, 6. studenog, kušao obaviti krizmu u Aljinicima, ljudi se protiv toga pobunili, osim stotinjak pristaša nove župe, a fra Šimo se pridružio pobunjenom puku da, kako sam tvrdi, sprijeci veliko zlo koje bi se moglo dogoditi nadbiskupu.

Nadbiskupova je reakcija stigla munjevito:

          „U duhu kanona 2331,§ 2; 223, § 4 i važuci stvar citav tjedan, ovim službeno

Proglašavamo: Izopcenje.

         U izopcenje, na poseban nacin pridržano Apostolskoj Stolici, zbog prethodnih kažnjivih djela i osobito zbog onih pocinjenih 06.11.1977. u Aljinicima, samim cinom upali su poštovani : Fra Šimo Šimic, profesor u Franjevackom sjemeništu u Visokom...

           Pošto je izopcenje na poseban nacin pridržano Svetoj Stolici proglašeno, oni ovako izopćeni:

a)      lišavaju se prava; sudjelovanja u svetom bogoslužju; primanja, cinjenja i podjeljivanja sakramenata i sakramentala (samo u casu smrti mogu dati odriješenje vjernika koji to zatraže); biranja, predlaganja, imenovanja; postizanja casti, služba, nadarbina, mirovina i zadaca u Crkvi; udjela u oprostima, glasovanju i javnim molitvama Crkve;

b)      iskljucuje se od zakonskih cina i ne mogu biti tužitelji u crkvenim parnicama (izuzev slucaja iz kanona 1654.);

c)      zabranjuje im se: vršiti crkvene službe i uživati dobivene povlastice; kumovati bilo na krštenju bilo na krizmi; vršiti cine ovlasti;

d)      nevaljano sude, biraju, postižu nadarbine i dr;

e)      iskljucuju se, kao sumljivi, od svjedocenja; od crkvenog pokopa, a ako bi se i održao, obešcastila bi se crkva (treba je povratiti i prvotno stanje uklanjanjem mrtvaca) i dr“. Objavljeno u Vrhbosna, br.5, Sarajevo 1977, str. 115-116.

          Kakav se ponor morao otvoriti pod fra Šimom! Ne samo da više ne može slaviti misu i propovijedati, ni pricešcivati sebe i druge, ne može misi ni prisustvovati. Progonjen je i nakon smrti, jer mu se zabranjuje crkveni pokop. Istini za volju, nije on bio ni malo lak covjek; davao je sve, ali sve i tražio. Bio je istinoljubiv, imao je razvijen osjecaj za pravdu, beskompromisno je u javnim istupima branio prava vjere i Crkve. I svi su mu se takvom divili. A kad je prvi upro prstom u, kako je on smatrao, nepravdu jednog crkvenog velikodostojnika, zgažen je ko crv. Netko je bio pobrkao pojmove pravde, prava i moci. Buduci da su ljudi izgubili svaki smisao za velicinu i niskost, patnja se pravednikova i ne da opisati rijecima. Kad bismo je prizorili na pozornici, možda bi nam je mogli približiti glumci koji su prošli slicnu životnu kalvariju.

          Naš ljudski sud nije posljednji, i zato vjerujem da je fra Šimin životni put vec davno pravedno i milosrdno vrednovan. Realativiziran je odnos nadbiskupa Jozinovica prema njemu i franjevcima opcenito: umrijevši u Dubrovniku cekao je nadomak opkoljena Sarajeva da ga baš franjevci unesu u grad i pospješe njegov pocinak. Župa Aljinici, po kazivanju sutjeških franjevaca, ima danas sedamdesetak ustrajnih pristaša. Nažalost, nema ih ni fratrima odanih koliko ih bijaše prije dvadeset i šest godina: dosta ih je zauvijek napustilo rodnu grudu. Možda je rastakanju hrvatskog puka u ovom kraju pomoglo osnivanje nove župe i svi nemili događaji oko toga.

          Iz fra Šimina je temperamenta isijavao žar hercegovackog podneblja. U svakoj je rijeci i djelu gorio, i do posljednjeg je djelica svog bica izgorio za svoje ideale u plamenu koji ne gasne vec sedam stoljeca. Kao iza svakog drveta koje skroz dogori ne uskracujuci se, ostao je iza njega samo pepeo. Cist i bijel. I energija njegova duha u promijenjenu obliku i stanju.

 

          Petar Krajina, rodio se u Roškom Polju kod Duvna 08.04.1929. godine. Roditelji su mu bili Stipo i Iva (Zagorka) Krajina (rođ. Jurišic) Roditelji su mu doselili u Rajic 1931.godine i iz D.Rajica je išao u osnovnu školu. U jesen 1946.god. odlazi u zagrebacko malo sjemenište i tamo dovršava gimnaziju. Bogosloviju je ucio u Đakovu i tu je zaređen na Petrovo 1956. a u kolovozu te godine, je u Goricama rekao mladu misu. Nakon završenih bogoslovskih nauka 1957, je krace vrijeme kapelan u Modrici, a nakon toga postaje župnikom u Kulini kod Dervente, zatim u Rostovu kod Travnika i u Bukovici. Poslije, dugo godina radi u Njemackoj , u Buhlou i u Gunzu, gdje je i umro (1997. godine). Sahranjen je u Stonu kod Dubrovnika.

 

         Za fra Augustina Begcevica, se isto navodi da je iz Donjeg Rajica, ali to je samo zato, što je u vrijeme njegovog rođenja njegovo rodno mjesto Rogozan pripadalo rajickoj kapelaniji, pa je tu po rođenju zaveden.