Svadbeni običaji

Iz knjige "U srcu Posavine" - Stjepan Starčević

 Ašikovanje – zabavljanje

            U davna vremena, djevojke i momci su se sastajali na sijelima, kod domaćina kod koga je bila zakazana moba za komljenje graha, kukuruza i sl. Na mobu i na sijelo dolazili su i mladi i stari. Na takvim sijelima sastajali su se cure i momci koji su se šalili i nabacivali riječima i pjesmom. Djevojke i momci su se natpjevavali ljubavnim i šaljivim pjesmama. Evo nekoliko pjesama koje su se pjevale na tim sijelima:

 

Idem putem svekrva me gleda,

što me gledaš kad mi sina nedaš

 

E moj Pero jesi bećar pravi,

koja tebe miluje po glavi

 

E moj Marko veliki bećaru,

kad ćes sebi naći jednu pravu

 

Dragi piše, a ja njemu neću,

ko je našo, na papiru sreću.

 

Ej, crne oči i obrve tanke,

to imaju samo Rajićanke.

 

Fala Bogu koji mi je dao,

zdravo tjelo i srce veselo.

 

Mala moja slatki paradajzu,

sjećaš li se ljubavi u spajzu

 

 

Volim popit majko moja stara,

svake noći sanjam konobara

 

Mala moja pravi prozor veći,

podero sam leđa ulazeći.

 

Momci i djevojke ašikovali su i nedjeljom odlazeći u crkvu na misu. Poslije mise momci bi pratili djevojke kući. Prije prvog svjetskog rata nije bilo dopušteno da se momak i djevojka osamljuju bez prisustva starijih, poslije II svjetskog rata mijenjaju se običaji ašikovanja.

 

Amanet  - zaruke

            Običaji koji su se izvodili za Amanet i Prošnju su napisani po sjećanju Petra Stjepanovića, čiča Pere, iz Krepšića, objavljenog na krepšićkoj internet stranici. Tekst sam obradio i prilagodio za potrebe knjige.        


           
A sada slijedi tekst manje poznat mlađim naraštajima. Naime, još u doba moga oca i moga djeda, za prošnju djevojke uobičajio se izraz, otići po amanet. Riječ amanet sigurno je turska pa se tako u Bosni zadržala do nedavno. Ne znam kako bih tu riječ preveo na hrvatski. No da pokušam pojasniti šta se podrazumijevalo kada bi se spomenula ta riječ.  Naime, to bi bile današnje zaruke, ali sama riječ amanet značila je da te večeri djevojka daruje momka. Ja bih to nazvao depozit. Uz mladoženju po amanet ide i jedan stariji čovjek, najčešće komšija, kao garancija da momak misli ozbiljno. Znači, djevojka daje momku amanet, odnosno, polaže depozit, a to bi značilo neku vrstu sigurnosti da su toga dana zaručeni. U čemu se sastojao taj ament, zapravo što je to djevojka darovala momku? Uglavnom su to bili dukati. No bilo je cura iz sirotinjskih kuća, koje ne bi imale dukata. One bi momku dale u amanet neki ručni rad. Dakle, kada se dogovore s domaćinom i kada čuju od cure da hoće, još se izvjesno vrijeme posjedi i poslije tih ceremonija oni daruju curu novčano, a cura njih nekim ručnim radom, npr. lijep ručnik, pletene vunene čarape itd. Tada bi se pozdravili i krenuli kući momačkog oca. Tamo bi ih obično dečekali susjedi da čuju kako su prošli, a susjede da pogledaju darove pa bi se to opet proslavilo uz kavu i rakiju do u sitne noćne sate: znači, počela je ženidba, s jedne strane, i udaja, s druge strane. Obično se išlo po amenet subotom navečer da bi odmah u nedjelju svekrva i još po koja strina ili ujna poslale djevojci milost ako je djevojka iz istog sela. Milost bi se odnijela djevojačkoj kući, a ako je iz drugog sela, milost bi se nosila kod crkve na pučkoj ili velikoj misi, pa bi se poslije mise djevojci to dalo. Što se to u ono vrijeme davalo? Bila je to slatka pogača, a zvala se paprenik. Nikad nisam ni pokušao saznati zašto su tu slatku pogaču tako zvali. No ostavimo naziv pogače; da vidimo od čega se pravila. Domaćica bi umijesila pogaču uglavnom od pšeničina brašna, svinjske masti, povlake, odnosno vrhnja, šećera i sode bikarbone. Gornja kora bi se posula šećerom i još ukrasila bombonama ili kockama od šećera. To bi se utisnulo u tijesto prije pečenja. Osim te pogače, obično bi se stavio lijep sapun za lice, pa krema za lice. U to vrijeme su govorili pomada, pa još neki mirisi, stari bi rekli mirisava vodica i orahovo ulje. Tako se zapravo i zvalo, tim se uljem mazala kosa na glavi, nešto kao današnji lak za kosu, uz to bi se još ubrala koja lijepa dunja i jabuka. I sve to se kod crkve poslije mise preda djevojci. Tu se malo upoznaju i porazgovaraju. Budući da tih milosti bude nekad i previše, tada bi curi vjerne prijateljice pomogle sve to ponijeti do kuće, a ona bi svakoj prijateljici i komšinici i ostaloj rodbini opet dala po komad od te pogače, a ostavila bi bogme od naljepše pogače dobar komad kada joj dragi dođe na sijelo da to zajedno pojedu.
          
Tako je već drugi dan znalo devet sela da se cura udaje i odmah bi proradili zli jezici, počele bi žene uz kavu rastresati i pretresati. Priče bi tekle otpirlike ovako: "Jadna, ili bona, jesi li čula, ženi se taj i taj s tom i tom", a ona bi druga dodala: "Ja, bona, čula sam. Joj, seko draga, ne daj Bože da se čuje od mene, nek ostane među nama. Meni je čudo da on nju hoće, naki momak, bolan." Treća bi jedva dočekala da dođe do riječi pa bi dopunila: "Joj, znate li vi ba kakva je u nje materešina, kako je ona postupala sa svekrvom i svekrom, odmah se druge godine odijeliše. E da je samo to moja drugo, ona je čovjeka skroz stavila pod svoje, ništa on ne vidi. On jadan ode raditi, a ona se vucara sa tim i tim, u kući joj prljavo - itd." A druge bi opet rastresale o momku takve i slične priče pa bi se čudile opet kako ona njemu hoće jer tobože nije on za nju. “Otac mu pijanica ili kockar, ženu progoni, sirotinja su, lole i barabe. Otac ide tuđim ženama, a ni sin nije bolji i njega su viđali s tom i tom beštijom. Neće kruška ispod stabla itd”.
           
Čak su te babetine često znale otići tako daleko da bi, kobajagi, kao dobročinitelji otišle direktno momku ili djevojci pa bi im u četiri oka pokušale kazati i dokazati da on nije za nju ili da ona nije za njega pa se, zažalost, ne baš često, događalo i to da cura ostavi momka ili momak curu.

Prosci – prošnja

           Nakon zaruka, amaneta, na red dolazi prošnja. Ovaj običaj se u zadnje vrijeme vrlo rijetko upražnjava. Skoro da se na njega i zaboravilo, ili se provodi zajedno sa svatovima. Prošnja slijedi nakon što su se momak i cura dogovorili da se uzmu i nakon što su dobili pristanak od obadvojih roditelja. Prosce organizira mladoženja, odnosno njegova obitelj. Prosci su najčešće bili sasatavljeni od par ljudi i žena i to mladoženjin otac i majka, zatim ujaci, ujne, tetkovi, tetke, a može i neko iz komšiluka. Prosci nose poklone za mladu, najčešće nešto od zlata ili dijelovi odjeće. Kada dođu kod mladinih, bivaju ugošćeni, kako to priliči pravim domaćinima. Najčešće mladoženjin otac kaže zašto su došli.  Razgovor najčešće teče ovako; „Mi smo čuli da vi imate curu za udaju”, na što bi se odgovaralo: „Imamo.” Tada bi prosci rekli; „Mi smo došli daje zaprosimo za našeg momka”, a domaćini bi odgovarali: „Sad ćemo vam izvesti curu da je vidite.” Tada bi izveli lažnu curu. Najčešće bi se spremila neka prijateljica od djevojke ili neka mladja žena. Tad bi se malo šalili sa proscima i poslije nekog vremena bi izveli drugu curu. Tek pri trećem izlasku, izašla bi prava cura tj. buduća mlada. Ona staje pored svog oca, koji je pita udaje li se dragovoljno, bez prisile i iz ljubavi. Kad ona potvrdno odgovori, tada mladoženjini roditelji darivaju buduću nevjestu. Najčešće je to bio dukat i nešto od odjeće. Ostali prosci darivaju mladu poklonima koji se najčešće sastoje od odjeće. Na prošnji se dogovaraju termini prstenovanja, da ih svećenik može navjestiti s oltara u tri uzastopne nedjelje. Ugovara se i točan termin svadbe. Kad se sve dogovori, nastaje veselje koje traje do dugo u noć. Na odlasku bi cura darivala prosce , najčešće košuljom ili nečim prikladnim.

Krađa mlade

           Krađa mlade se radi od davnih vremena, samo što joj se smisao potpuno promijenio. U zadnje vrijeme ostao je samo naziv krađa mlade, ali o krađi nema ni pojma, jer svi za to znaju, pa čak i mladini roditelji. Nekada se krađa radila zato što su roditelji branili svadbu, bilo da se radi o mladinim ili mladoženjinim roditeljima. Čest razlog krađe mlade je bio i neimaština, pa se na taj način izbjegavali troškovi prosidbe i svadbe. Mada se nekada i poslije krađe mlade pravila svadba. U krađu mlade išao je mladoženja s manje rođaka ili dobrih prijatelja i to tajno. To je kako već rekoh bila formalna krađa koja je bila dogovorena između momka i djevojke. Nakon što se u selu saznalo da je stigla mlada, skupili bi se susjedi, koji dolaze da bi čestitali mladencima, a često bi se organiziralo pravo sijelo.

Svatovi

Za pisanje svadbenih običaja obradio sam  tekstove sa internet stranice sela Hasić, a pisala ih je Dr. Ružica ŠušnjaraSarić

             Dan prije svadbe ide se po ruho (nar. ruvo). Što je činilo djevojčinu opremu tj “ruvo”? To su svakako bili sanduci ili ormari, stol, stolice, kreveti, obavezna metla (sada usisivač), zrcalo... Udaje li se dalje, po mogućnosti s ruhom se vozi i bicikl da može češće posjećivati rodbinu, te svakako posteljina (plahte, madraci, jorgani, ćilimi, ponjave. Oni se prve nedjelje slože na prozor bračne sobe i tako pokažu prolaznicima. Dakako, u ruho spada osobna djevojčina garderoba: suknje s granirima ili bez granira, podsuknje ili unteri, zaprezi, reklje, rukavi vezeni i sa šlingerajima, rubine (mrkaljice, šlingane, čipkane), krpe (marame s obrubom šlinganim, čipkastim ili vezenim), čarape (guličane, tkane, vezene, pletene...).

           U svadbu se pozivalo najmanje jednu sedmicu dana prije svadbe. Obično se pozivalo cijelo selo i to sa flašom rakije. Oko flaše se zaveže maramica ili peškir, a često i oni koji su pozvani nešto zakače na flašu. Svatovi se skupljaju kod mladoženjine kuće u zakazano vrijeme. Tu ih cure okite ( najčešće su to mladoženjine sestre ili rodice). Nekada se kitilo strukom ruzmarina, a kasnije su izašli cvijetići sa maramicom. Cvijetić se plaćao, koliko ko hoće i taj novac je išao tim curama koje su kitile. Isto tako su se kitila kola. Dok se konjskim kolima išlo u svatove kitili su se konji, a kasnije je isto nastavljeno i sa autima. Čajo stalno viče i rasporedjuje kako će svatovi ići. On je u svatovima zadužen za red, i on po potrebi prenosi zahtjeve od domaćina. Čajo je najčešće obučen u narodnu nošnju. Na glavi je obavezno šešir u koji je zataknuto pero od fazana. U ruci ima čekić ili malu sikiricu koja je zakićena peškirom ili maramicom. U drugoj ruci ima plosku rakije. Prvi u redu su kola sa barjaktarom. Barjaktar je najčešće dobar prijatelj od mladoženje. Barjaktar pazi da mu se barjak ne ukrade, jer je običaj da kod mlade, cure ukradu barjak i naravno barjaktar mora platiti otkupninu. Iza njega idu kola sa mladoženjom i kumovima. Dalje se redaju ostali svatovi. Domaćin u svaka kola daje po flašu rakije, da se nađe u putu. Važnije osobe u svatovima su svakako; stari svat, tj. svatovski starješina koji se pita o svemu, zatim kum i kuma (jenđa), čajo, djever i djeveruša. Prije polaska svatovi popiju po koju čašicu pića, malo pomeze i onda se kreće prema mladenkinoj kući. Nešto prije mladine kuće, mladine komšije (susjedi) pripriječe put i traže da se plati prolaz. Naravno sve ovo prolazi kroz šalu i nazdravljanje iz flaša u kojima je prava šljivovica. Cijelo vrijeme svatovi pjevaju i podvriskuju. U svatovima se nađe uvijek neko ko prvi povede neku pjesmu, a njemu se pridružuju ostali i pjevaju. To su najčešće pjesme kojima se kroz pošalice i podbadalice zadirkuje domaće stanovništvo.

Evo nekoliko pjesama koje su se pjevale tom prilikom:

Jesen stiže na početku zime,

 svi se ljube, a ja nemam s kime.

Svatovi se kite ruzmarinom,

 a mladenci do godine sinom.

Padaj kišo samo nemoj na me 

i na moje kose brenovane.

Kućo moja crnu li ti gredu,

sve sam spisko, sad si ti na redu.

I sinoć sam jednu u krevetu,
s čašom vode popio tabletu.

A noćas sam jednu uz tarabu,
lijevom nogom nagazio žabu.

Rodi majko još jednog bećara,
da mi plaća kad ja nemam para.

Na ulazu u djevojčinu sobu opet  straža. Soba je zaključana i čeka se da se plati kako bi se vrata otvorila. Ulaz najčešće plaća kum ili kuma Slijedi čin traženja mlade. Čajo pita, u ime svatova, zbog čega su zapravo “potegli” toliki put. Traži da se mladenka dovede na čelo stola. Obično se, najprije, izvede neka starija žena “dobra na jeziku” ili muškarac pokriven maramom. I taj muškarac treba biti dobar govornik, a osobito tu ulogu mora vješto odigrati mladin brat. On mora uvjeriti svatove kako se namučio tražeći djevojku, zahtijevajući tako adekvatnu plaću za svoj trud. Tada čajo postavlja pitanje mladoženji. “Je li ovo tvoja odabranica?Iza niječnog odgovora isplaćuju tobožnju mladu, tražeći novu. Najčešće tek od treći put izađe prava mlada. Ostali svatovi piju kavu, dok ih djevojke, mladine prijateljice kite ruzmarinom. U međuvremenu momci zapjevaju par pjesama ljubavnog i šaljivog karaktera:

Kaži mala il oćeš il nećeš
Da baraba ne dolazi džaba!

Garavušo, kad bi moja bila,
Moja bi se želja ispunila.

Sve bi sve bi, samo jedno ne bi,
Ne bi dao plavo za garavo.

Naravno kroz pjesmu se veliča i svoje selo. Tako se na primjer pjeva:

Rajić selo stalo u dva reda,
Iz daleka ko Pariz izgleda.

Oj Rajiću žalio te ne bi,
da se nisam rodio u tebi.

Čajo već zvonjavom najavljuje odlazak. Djevojka se ljubi s rodbinom. Otac i majka (ili djed i baka) ju blagoslivljaju. Obično svi plaču, a ako se to ne dogodi, poprati se pjesmom:

Što je vama pa niko ne plače
Zar vam nije žao udavače.

Zbogom ostaj zelena avlijo
dosta te je XY oblazio.

Dok svatovi napuštaju djevojkinu kuću jedna starija žena je zadužena škropiti ih svetom vodom. Svatovi odlaze u crkvu na vjenčanje. U crkvi, koju su za tu prigodu okitile mlađe mladenkine sestre i prijateljice, odvija se svečani obred. Prije toga je čin vjenčanja obavljan kod državnog matičara. Takav je bio propis državnih vlasti. U kasnim popodnevnim satima dolazi se pred kuću mladoženje. Naravno, djeca trče ugrabiti muštuluk, a iz svih sokaka na raskršća čeljad trči vidjeti svatove. Čim mlada iziđe iz kola i poljubi se sa svekrvom, žene cijepaju svekrvinu maramu, što bi bio znak da nije više sama gospodarica. Mlada dariva svekrvu novom maramom, a to se nekada uradi i drugim ženama iz Komšiluka. Dok mlada ljubi kućni prag pjeva se:

Ljubi snao direke i vrata
Bit ćeš sretna uz našega brata.

Nova kuća i novo kućište
Sad su snao i tvoje ognjište.

Potom se mladi donosi muško dijete, koje joj sjeda u krilo, čime se simboliše želja da mlada do godine rodi sina nasljednika. Mlada dariva dijete, najčešće slatkišima. Slijedi čin prebacivanja jabuke s utisnutim kovanim novcem preko kuće. Nekada davno je bilo lakše prebaciti jabuku preko kuće, pa je bila veća i sramota ako to djevojka nije uspjela. U novije vrijeme kad su kuće građene više i podvig prebacivanja jabuke preko kuće je bio veći.
Naravno da je i pri ulasku u momkovo dvorište mladenka bacala bombone na sve četiri strane.
Dok čajo reda svatove za stolom se zapjeva:

Svi svatovi sjeli u dva reda,
Mladoženja najbolje izgleda.

Kada su svi svatovi sjeli , počinje večera. Večera počinje sa juhom (supom) i nastavlja se s sarmom ili punjenim paprikama, pečenjem pitama, kolačima i tortom. Kad na stol počne da se iznosi pečenje, tad ustaju kuma, djever i mlada i idu prvo kod domaćina koji dariva mladu, a zatim je na redu kum. Darivanje prati čajo koji glasno najavljuje šta je ko dao. Svekar i svekrva pa i kum, obično je daruju velikim dukatom, braća, sestre i stari svat malim ili nekom drugom vrijednosti. Ostali svatovi najčešće daruju mladence novčano. Poslije darivanja se nastavlja večera i veselje. Muzičari sviraju i pjevaju pjesme po narudžbi. Pjevaju se pjesme koje se i inače pjevaju pri radu, a u novije vrijeme i bosanske sevdalinke, turbo folk i zabavne pjesme. Svakako je najviše pjesama od kuma i starog svata. Pjesme se najčešće smjenjuju s kolom, koje je obavezni dio svake svadbe.

           Prije spavanja te svadbene večeri, mlada je svekru i svekrvi kao znak svoje pokornosti i poštivanja oprala noge. Ostalima donosi lavor s vrčem vode i ručnikom te polijeva na ruke. Isto to će učiniti ujutro kada ona prva ustaje i poliva na ruke ukućanima da se umiju. U ranim jutarnjim satima odlaze uglavnom svatovi i mladine prijateljice, a ona ostaje tješeći se u srcu da će brzo prva nedjelja po svadbi, kada će biti tako-zvane pode to jest kad će joj prvi puta u goste doći njezini roditelji i rodbina. Oni se zovu pođani. Poslije pođana, novi zet sa suprugom i svojim roditeljima je gost njenih roditelja. Time bi ciklus svadbenih običaja bio priveden kraju.