STARČEVIĆ (NI)JE U MODI

 

Piše: Mirko Omrčen

 

Sanjam o jedinstvenoj stranci prava, da se svi pravaši napokon ujedine, jer jedino tako mogu predstavljati relevantnu političku snagu ( Ruža Tomašić).

 

Slobodna, nezavisna i cjelokupna Hrvatska! Za taj cilj žrtvovao je utemeljitelj pravaštva Ante Starčević svoj život. Radi njega se odrekao obiteljskog života, društvenoga položaja, bogatstva i osobnih probitaka. Radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo.

Već u njegovom prvom govoru u saboru formuliran je pravaški politički program, pokazan cilj i putovi: Ja neću dokazivati da Hrvatska može doista biti državom za sebe, nego samo velim, da naša domovina, kako je i nekad bila, tako i danas može biti samostalna. Ja sam htio dokazati, da mi, ako smo muževi slobode i napretka, moramo nastojati našem narodu izbiti iz glave uvjerenje, koje su mu nametnuli Austrija i Rusija, naime vjeru da mi uzdržavatelji Austrije, da smo tako slabi, da ne možemo drugačije, nego živjeti, kao nečiji robovi. Mi moramo Hrvatima dokazati da je robu jednako i u američkoj republici ili austrijskoj ili ruskoj despociji.

Od tog programa, cilja i puta nikada nije odstupio. I u kasnijem svom djelovanju on uči i opominje:…dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neovisnost. Ono je uvjet njegovog opstanka, ono je duh i smjer našeg programa.

 Politička, kulturna i ekonomska sloboda, nezavisnost i samostalnost temeljnice su na kojima Hrvati trebaju graditi budućnost i napredak i u tom smislu on govori: Bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom, osobom, nego je samo puk, množina čeljadi. Izgubićem suverenstva, osobitosti međunarodne, narod već ne ima ništa za izgubiti, ništa za čuvati. Bez dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si može zasužnjeni narod pomoći. Dok njegovo cijelo gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on ne može svoje cjelokupno stanje urediti po svojoj volji i po svojih probitcah, dotle on ne može, nego siromah, nego pokoran, nego sužanj biti.

Čovjek ne može a da se ne upita, ne daje li mu današnje-sadašnje ostvareno kolonijalno stanje Hrvatske ,u kojem i prije ulaska u EU Hrvati nemaju ni političke, ni kulturne, ni ekonomske, ni financijske samostalnosti, za pravo. Današnje stanje po tom pitanju odlično je oslikalo “Hrvatsko Pravo“ koje piše kako je Hrvatska pod izdajničkom vlašću SDP i HDZ postala goli objekt tuđih interesa i žalobna kvislinška tvorba sa manje samostalnosti i nezavisnosti u zaštiti svojih nacionalnih interesa i kapitala nego NDH prema Berlinu ili komunistička Hrvatska prema Beogradu i Jugoslaviji.(Hrvatsko Pravo  31.1o.2012).

Kad bi se i danas moglo pitati Starčevića vjerojatno bi bio dosljedan sebi, a to znači protiv novog okvira i za očuvanje hrvatske samostalnosti i suverenosti, jer je i u svoje vrijeme bio više nego jasan: Kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda i dok budemo imali domaćih izdajica dotle ćemo imati tuđina za gospodara…

Samostalnost i nezavisnost naroda, to nije vlasništvo ni svih nas, koji danas živimo. To je vlasništvo naroda to jest i naše djece i budućih naših pokoljenja, govorio je Starčević.

Ali tako danas ne govore niti misle svi pravaši, osobito ne oni sa predznakom Ante Starčević, po imenice HSP dr. AS, iako tvrde da dosljedno provode najstariji i jedini izvorni hrvatski politički svjetonazor. Očito ga provode samo deklarativno, jer je Hrvatski sabor jednoglasno ratificirao Ugovor o pristupanju RH EU. Za pristupni ugovor glasovalo je 136 zastupnika, a nitko nije bio protiv ni suzdržan. Čiji dakle svjetonazor, politiku i program provodi HSP-AS ??

Na osnovi tih činjenica jasno je da su toj stranci u modi ideje koje su se u hrvatskoj prošlosti pokazale kobne po Hrvate, da se provodi politika i program jednog drugog “pravaša“, jednog drugog Ante. Onog koji je početkom dvadesetog stoljeća pozivao braću Hrvate da idu “naprijed“ bez oklijevanja pod barjak koji nosi ime slobode i ujedinjenja, da ujedini svoje teritorije u jednu zajedničku i neovisnu državu koja će stvoriti trajni mir, slobodu i napredak Hrvatima. Ideje su to i riječi zabludjelog pravaša Ante Trumbića kojeg su ( i ne samo njega) sposobniji, vještiji, realniji i lukaviji srpski političari izrabili, prevarili i nadmudrili. Koje je, kad je uočio prijevaru velikosrpskih krugova oko stvaranja Kraljevine SHS, napustio vladu i prešao u opoziciju. Godine 1924 pristupio Hrvatskoj zajednici i počeo surađivati s Radićem, a nakon atentata u beogradskoj skupštini i pristupio HSS-u. Nakon svih zabluda on napokon, pred kraj života, dolazi do konačnog uvjerenja da je okviraštvo štetno, da je zajednički život Hrvatima u Jugoslaviji nemoguć. Na kraju objavljuje “Elaborat o hrvatskom pitanju“ u kojem izlaže potrebu da se Hrvati izdvoje iz Jugoslavije.

Starčevićanci“ vole okvire

Međutim kad su pravaši u pitanju zablude nisu rijetkost i pojedinačnost. Kako danas tako i u prošlosti upravo oni pravaši sa predznakom “Starčević“  zastupaju politiku okvira. Starčevićeva stranka prava nakon 1917 tako zastupa “nacionalnu koncentraciju svih južnih Slavena“. Stavlja se na čelo onih snaga koje su tražile stvaranje federacije. U suradnji sa Hrvatsko-srpskom koalicijom SSP vrši udar u Narodnom vijeću 24.11 1918. te s dr. Grgom Anđelinovićem vodi izaslanstvo Narodnog vijeća u Beograd gdje je regent A. Karađorđević proglasio ujedinjenje 01.12.1918.

 

Politika kompromisa,neautentičnosti, nedosljednosti

Danas kad je sve očiglednije da novi pokret- nova zabluda brodi u novi totalitarizam umjesto da svom žestinom udare protiv novog ropstva, da upru sve svoje snage i postave kao životni program zahtjev, da Hrvati održe vlastitu državu, da pokažu narodu prave putove “deklarirani Starčevićanci“ svrstavaju se u protivnike hrvatske državnosti, u protivnike hrvatske države – zavjetne misli Ante Starčevića.

Svrstavanje uz takvu politiku davanje je legitimnosti politici koja je objekt tuđe politike, interesa i programa. Još sramnija od toga je činjenica da se s tom politikom, koja je uništila snove hrvatskom narodu, koja je umjesto mira i zadovoljstva donijela nemir i tjeskobu, umjesto pravde nepravdu, umjesto blagostanja siromaštvo, umjesto sreće tugu i patnju i konačno umjesto slobode novo ropstvo, mešetari, paktira. Žalosna je istina da su, kad god je ta izdajnička i štetna politika bila ugrožena, kad god je tonula, u njenom spašavanju uvijek pravaši bili u modi. A Starčević je bio protiv svakog političkog mešetarenja i kompromisa : Među istinom i lažju, među krepošću i zlobom nema ugovaranja i nagodbe… ili još jasnije : Boriti se da svi oni koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, budu odstranjeni sa svih vodećih mjesta u javnom životu.

Sukladno tome potpuno je jasno da izvorni Starčević nije u modi kad ga treba slijediti i provoditi. No kad je u pitanju uspjeh u narodu onda je u modi pozivati se i deklarirati Starčevićancem, a sve s razlogom da bi se pod krinkom izvornog pravaštva slijedila i provodila politika koja s Starčevićem nema nikakve veze. Takva politika i takvo pravaštvo povreda je uspomene, lika i djela A. Starčevića.

Pozivati na ujedinjenje pravaša, a provoditi takvu politiku, odnosno ne slijediti i provoditi Starčevićev nauk i ideje više je nego licemjerno. U biti je to ona vrsta djelatnosti koja onemogućuje ujedinjenje, jer politika koja je spremna na kompromise, koja nema svojih vlastitih principa, za koje se bori i zalaže, koja je okviraška i koja paktira s totalitarnim organizacijama, organizacijama koje su izdale hrvatske nacionalne interese, može samo voditi još dubljem razjedinjavanju pravaštva- nikako ujedinjenju.

No nije samo HSP-AS nedosljedan. I u mnogim drugim pogledima njegove cjelokupne ideje i nauk ne žive u svim pravaškim strankama.

Starčević je bio i gorljivi zagovornik da narod bude suveren. Po njemu je izvor svake vlasti u narodu, a narod sačinjava u prvom redu puk, to jest najširi narodni slojevi. Prema tome puk treba da ima vlast u državi i da upravlja tom državom u svom interesu i da odlučuje po svojem mišljenju i po svojim potrebama- uči  Starčević. No današnji pravaši vrlo rijetko govore o takvom uređenju. Prava je rijetkost čuti ili pročitati takva pravaška stajališta. Ali je zato za primijetiti da se neke pravaške organizacije izričito protive istinskom demokratskom uređenju Hrvatske i vide demokraciju kao jednu štetnost i nepotrebnost.

Ima međutim i onakvih pravaša koji pod krinkom Starčevićevog pravaštva šire ksenofobiju, antisemitizam, koji rasnu misao stavljaju kao osnovu svoga rada, dok je Starčeviću sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi na prvom mjestu. On govori: Mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Serba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd. svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba itd. , svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.

Nema kod njega elemenata učenja da je narod zajednica bliskoga krvnog srodstva, da jedna čista i viša rasa ima moć, da je plemenitija, da je motor civilizacije, nema ideja uništenja drugog ili drugih naroda. On jest upotrebljavao uzrečicu “sužanjska pasmina“ , ali to je bio izraz za oportuniste i pristaše “širih“ shvaćanja. On jest dijelio “slavoserbe“  od pravih Hrvata, ali to nije bila razdioba po nekom biološkom kriteriju, niti je on time htio ustvrditi neko rasno čistunstvo.

Svaki je narod po njemu smjesa različitih naroda, različite krvi i o nijednom Hrvatu ne može se reći, da u njemu nema krvi ni primjese rimske, grčke ili barbarske….

Taj pojam je u prvom redu duhovno-moralni pojam. On ne znači pripadnika koje narodnosti. To je svaki čovjek kojemu ćud odgovara značenju lat.  riječi “sclavus“ i “servus“. Slavoserbi oni su svačiji, tko im što dade ili obeća, ili se od kog čemu nadaju….  ( Takvih ima i danas u izobilju, nažalost i među pravašima).

No među pravaškim organizacijama ima i postoji izvornih pravaša Starčevićevog kova koje su dosljedne i koje provode Starčevićev izvorni nauk i ideologiju i ta činjenica veseli i raduje. Raduje i činjenica da i mnoge druge domoljubne opcije, koje u svom nazivu ne nose pridjev “pravaši“, zastupaju, pa i provode Starčevićev nauk i ideologiju, čak više od nekih sa pravaškim- Starčevićevim predznakom. To jest jedan svojevrstan paradoks, ali paradoks koji veseli, jer je to jedna mala, ali ipak nada za Hrvatsku.

Ujedinjenje svih pravaša više je nego poželjno, više je nego potrebno, ono je nužnost. No da bi do njega došlo mnogi  moraju promijeniti svoju orijentaciju . Samo na osnovi izvornog i čistog Starčevićevog nauka moći će se to ujedinjenje i ostvariti i samo na osnovi takvog djelovanja pravaši će moći predstavljati relevantnu političku snagu.

Najveći problem “glavnog“ dijela pravaša manjak je onih vrijednosti na koje je Starčević pozivao, a to je manjak pouzdanja u vlastiti narod, u vlastite snage te osobito manjak pouzdanja i povjerenja u Boga. A upravo On zaslužuje bezgranično povjerenje, jer je dobar i neizmjerno ljubi, jer je milosrdan, milostiv i pravedan. Jednom riječju, jer je svemoćan i blago čovjeku koji se uzda u Njega( Jeremija 17,5-8), blago li i narodu kojemu je Gospodin Bog ( Psalam 33,12, 18-21).