Povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici

 

Sjećanje na Zejnila

 

Piše: Stjepan Starčević

 

                Često razmišljam o mojim bivšim prijateljima, poznanicima, kolegama. Pitam se, šta je sa njima bilo, gdje sada žive, šta rade. Često mi na pamet padne moj „cimer“ Zejnil.

Ko da je jučer bilo. Ulazi on u sobu i kaže: Ja sam V. Zejnil iz Kravice kod Srebrenice. Ustajem, pružim mu ruku i predstavim se. Već nas je bilo trojica u sobi. Dobili smo novog Cimera, eto sad smo kompletni.

Tako je počeo naš dvogodišnji, zajednički život u Studentskom domu u Tuzli. Zejnil je studirao na PA, odsjek biologija - kemija. Bio je jedan od boljih studenata na odsjeku. Pošto su na njegovoj grupi većinom bile djevojke zezali smo ga da mu je lijepo ko u Haremu. Međutim, on je bio ozbiljan, imao je djevojku u Kravici i bio joj je izuzetno vjeran. Uvijek je na naše zezanje odgovarao; „ja imam djevojku, ostavite me na miru“. On je bio nekako drugačiji od nas. U njega se moglo uvijek osloniti, bio je čovjek od riječi. Imao je svoj cilj. Želio je da u što kraćem roku diplomira i svojim radom olakša život svojim roditeljima i ostalim članovima svoje obitelji. Bio je ponosan na svoj kraj, svoju Srebrenicu, Kravicu. Često mi je pričao o običajima koji tamo vladaju. Znao je reći; „Nije to kao kod vas, kod nas još postoji "pendžeranje", još uvijek se u kolu djevojka drži za maramicu“. I onda mi je objašnjavao šta je to "pendžeranje" i što je najzanimljivije ja sam mu sve to vjerovao. Nisam volio kemiju, ali sam uz njega naučio mnoge biokemijske formule. Bio je neumoran u učenju. Davao je ispit za ispitom i to sve u roku. Uvijek je govorio; „Tko ide prema cilju, pa makar i padao i kasnio, ako bude ustao i išao naprijed prije ili kasnije doći će na cilj. Idi malim koracima naprijed prema cilju. Svaki položeni ispit je jedan korak do cilja“.

             Sjećam se. U drugoj godini, predložimo Zejnila u komisiju sa dodjelu studentskih stanova, u nadi da ćemo preko njega moći ubaciti neke naše poznanike u dom. Međutim tu smo se grdno prevarili. Zejnil je imao velike moralne kvalitete, bio je pravedan, i na tako nešto nije pristao. Kod njega je važila ona deviza; „ni po babi ni po stričevima“. Pravednost nije kod njega bila nikakvo stanje, nego životna zadaća. Ona se daruje onima koji se trude i započima prihvaćanjem zaduženja kaja nam se nude.

              Hranili smo se u studentskoj menzi. Vrlo često smo uplaćivali jedan bon i onda uzimali "repetu", tj drugu porciju, kako bi i onaj drugi mogao da jede. Ponekad smo sami pravili ručak. Takav ručak se sastojao najčešće od graha sa goveđim gulašom. Za doručak smo najčešće jeli marmeladu, što je moja mama pravila od različitog voća. Zejnil je znao reći;“nikad bolje marmelade nisam jeo“.

                Prošla su ta vremena. Prije nekoliko dana u razgovoru sa Sejom, pade mi i Zejnil na pamet. Pitam  Seada zna li on šta o Zejnilu, da li se izvukao iz Srebrenice, gdje živi. Na to će mi Sead; “ Koliko ja znam Zejnil je ostao u Srebrenici“. Nisam znao šta da radim. Uđem u internet i tražim. Nađem spisak poginulih i nestalih iz Srebrenice i listam. Na spisku 8106 osobe. Sve se nadam da njega neću naći na tom spisku. Međutim pri dnu spiska pod brojem 7987  njegovo ime. Ne mogu da vjerujem. Tješim sam sebe da je to ipak spisak koji predstavlja i nestale osobe, što znači da možda i nije poginuo. Tražim dalje i na jednom spisku nalazim, opet njegovo ime. Ovaj put piše "Indentificiran 2002.godine".

                  Gledam u njegovo ime i misli mi same idu njemu: Eh moj Zejnile, od tebe sam naučio da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje, da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu. Ti si govorio da je život tvrd i zahtijevan, ali da smo mi žilaviji i izdržljiviji.

                  Danas sam molio za tebe, za tvoju dušu, zaželio ti sve najbolje, zamolio nebo da te blagoslovi. Molio sam da ti nebo potvrdi da si vrlo poseban i da ti bude laka crna zemlja.

                  Na kraju mi uvijek ostane isto pitanje koje sam sebi postavljam. Zašto, zašto..... međutim na to pitanje nikako da nađem odgovor. Zašto baš ti, zašto uvijek dobri ljudi.... nemogu da se pomirim sa onom mšlju. „I Bog uzima samo dobre“.

                  Uvijek ćeš ostati u mom srcu.