PSI ČUVARI SUSTAVA I SRAMOTA HRVATSKE

 Piše: Mirko Omrčen

 

Nama je narod na demokratskim izborima povjerio upravljanje državom teza je koje se drži i jedna i druga opcija bivšeg SK i kojom  sve svoje propuste i pogreške brane, ali i opravdavaju. Međutim, to njihovo upravljanje- vladanje državom  koje temelje na povjerenju građana nije kao takvo podvrgnuto demokratskom nadzoru, ne drže se ustavnih odredbi, a u praksi nitko nema mogućnosti upozoravati i pozivati na red one, posebno državne i javne službenike i dužnosnike koji se ne drže normi i odredbi kako bi se spriječila i onemogućila očita samovolja tih malobrojnih i moćnih ne samo državne vlasti, nego i društvene moći općenito, a sve to stečeno na povjerenju građana.

Zato samo povjerenje i vjera u vlast, u njihovu dobronamjernost nije dostatna u ostvarenju sreće jedne zajednice.

Najbitnije od svega u demokraciji je stoga polaziti od načela nepovjerenja prema svakoj vlasti i njezinim nositeljima, jer svaka vlast povjerena da bi se unaprijedila javna dobrobit može biti korištena na pogrešan način ili pak biti izravno zloupotrebljavana kako to pokazuje i primjer u RH.

 

U pravilu čovjek ni sam sebi ne može bez ograde vjerovati kad se radi o odlučivanju o svojim interesima nasuprot interesima drugih. Stoga je od osobite važnosti ograničavanje i nadzor, pa kontrola i kritika vlasti ključno pitanje funkcioniranja društva kao demokratskog, a i najteže pitanje političke i ustavne teorije.

Ovdje će ovaj put biti govora o kontroli i kritici javne vlasti od strane “četvrte vlasti“ to jest medija i novinara koja, ali samo kao istinski čimbenik, omogućuje djelotvornu vlast i osposobljava istu kako bi se zloporabe svele na minimum, odnosno istu onemogućile da postane nedjelotvorna da postane tiranska, apsolutna, jer svaka vlast općenito gledajući bez nadzora, kritike i kontrole, ali i sama vlast, kvari svoje nositelje, a apsolutna vlast kvari ih apsolutno što pokazuje primjer premijera Zorana Milanovića i njegove vlade, koje je takva vlast toliko iskvarila da su postali prava tiranija i apsolutna sramota Hrvatske.

Uloga novinara i medija u ostvarenju sreće

Sastoji se među ostalim i u tome da budu protuteža, odnosno nadzorna instanca triju ostalih vlasti- zakonodavne, izvršne i sudske. Njihova uloga je i da kontroliraju i kritiziraju i nadziru i preispituju i otkrivaju nepravilnosti te ograničavaju zloporabu moći. Da brzo i točno informiraju da objave skriveno, tajne ili prešućene društveno relevantne informacije i sve nepoznate nepravilnosti u životu politike i gospodarstva. Da na nezavisan način izvještavaju objektivno i profesionalno o događajima i prilikama. Takvo jedno djelovanje je i u skladu s profesionalnim standardima novinarskog posla i zanimanja.

Hrvatski novinari i mediji danas

To su psi čuvari sustava kaže između ostalog Mate Kapović pa čak i kad su prividno kritični. Samo su sluškinja kapitala ili kapitalu podvrgnute države. Oni djeluju kao “proroci“ državnih struktura najavljujući nove poteze vlasti ( “reforme“ privatizacije itd) čime se sami ispipava puls javnosti te ju se priprema za buduće poteze. Sistematska kritika se tolerira u manjim dozama, sve dok predstavlja eksces i dok na neki način sudjeluje u legitimaciji samog sustava, dajući mu privid demokratičnosti, ali da dođe stani- pani, jasno je da bi se i najmanja mogućnost takve ozbiljne kritike uklonila. Slobodna kritika ovisi o dosta okolnosti, govori Kapović, ona ovisi o pojedinim novinarima gdje su etabliraniji novinari puno slobodniji od neetabliranih, a kolumnisti su slobodniji od običnih novinara.

Važno je upozoriti

Da je u djelovanju hrvatskih državnih i javnih institucija i njihovih članova danas previše tajnovitosti, previše je pitanja o kojima javnost nije na prikladan način obaviještena. Sam govor politike nerazumljiv je običnim građanima, ponekad sa svrhom i u cilju zamagljivanja pitanja o kojima se odlučuje. Pravo javnosti je da zna, a tu su mnogi novinari nemoćni, jer da javnost ne bi znala sve tajne državnih tijela i tijela koja obavljaju javne ovlasti oslonac nalaze u ekstenzivnom tumačenju Zakona o tajnosti podataka ( 2008). Međutim od prava javnosti da zna oni koriste i druga sredstva. Pojačavaju represiju donoseći razne zakone. Od početka ove godine tako je na snazi izmijenjeni Kazneni zakon. Tu se radi o pomračenju cijelog sustava iznošenja informacija.

O toj sramoti sramotne vlasti jedan etablirani hrvatski novinar između ostalog piše: Riječ je o kaznenom djelu protiv časti i ugleda koje se naziva “sramoćenjem“ i pridruženo je odredbama “uvrede“ i “klevete“ koje su i prije postojale. To sramoćenje po hrvatskim zakonodavcima, prevedeno na pučki jezik, znači da novinar može napisati potpunu istinu i sami istinu o nekome i nečemu, a sudac može procijeniti da je osoba osramoćena i novinara kazniti čak i kaznom zatvora. Ta odredba potpuno denegira istinitost informacije….. novinari su time sada onemogućeni da prokazuju nepravilnosti, korupcije, nepravde, pljačke i bilo kakva druga zlodjela, pa je pravo pitanje kome koriste ovakve izmjene Kaznenog zakona. Odgovor je prilično jasan….. Izmjene KZ-a odgovaraju u prvom redu političarima i onima o kojima se piše, najčešće u negativnom kontekstu. Najbolja je ilustracija iz Sabora na dan glasovanja o izmjenama, kad je jedan visokopozicionirani političar izjavio: “Sad je konačno odzvonilo novinarima!“

Odvjetnica Vesna Alaburić dokazuje da je s ovim izmjenama moguće novinara teretiti pred sudom čak ako iznese istinu, a pritom mu može čak biti onemogućeno braniti se.

I podosta anemično HND izrazilo je bojazan da će novinari biti kažnjavani čak i ako napišu istinu, ako sud ocijeni da to nije bilo u javnom interesu , a ocjena javnog interesa može biti i te kako rastezljiva- naravno da može biti i politička i interesna. Otkako je zakon stupio na snagu svjedoci smo povećanja broja tužbi protiv novinara i ako se ovi članci Kaznenog zakona ne promijene, neće više biti tekstova o korupciji i brojnim drugim negativnostima. Novinarima će usta biti začepljena, a to valjda i jest cilj mišljenje je Zdenka Duke kojemu su i samom usta pretežito začepljena.

Rezultat KZ-a danas je taj da su uz mnogobrojne dresirane pse čuvare sustava tim zakonom morali postati i oni novinari koji to ni u snu nisu željeli ni pomišljali biti.

HND je za izmjenu zakona poslao i zahtjev Saboru, Vladi te i na znanje psu čuvaru (S)ustava  predsjedniku RH Ivi Josipoviću koji osobno nije puno poduzeo i za kojeg se također pokazalo da je sramota Hrvatske te da je bilo pogrešno dati povjerenje takvom čovjeku koji je pogazio sva svoja dana obećanja. Da je bilo pogrešno i pogubno za pravnu i socijalnu državu i sve ostalo birati predsjednika pripadnika iste političke stranke koja je na vlasti, jer se pokazalo i kako provjera i ravnoteža ne djeluje učinkovito te da je u takvim prilikama i sama vjerojatnost konflikta umnogome manja.

JE li KZ protuustavan

U članku 38 Ustava RH pod poglavljem Zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda- jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli, a sloboda izražavanja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodnog govora i javnog nastupa….

U Općim Načelima jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija. Nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti na način da daje pravo zabrane ili ograničenje govora slobode i izražavanja misli. Je li time KZ iznad zakona i Ustava RH, jer ovdje se radi o najgoroj vrsti zabrane, o zakonski omogućenom ušutkivanju i progonu novinara u Hrvatskoj do sada općenito gledajući.

Ako jest onda je velika odgovornost i propust na Ustavnom sudu i predsjedniku, jer nisu reagirali, a dužni su svoju funkciju nadzora provedbe Ustava obavljati. Sva ta situacija može se protumačiti i na način kako u RH nema vladavine ustava što je također jedna neopisiva sramota.

Što je Ustav

Između ostalog to je najviši pravni akt koji se izravno primjenjuje i svatko se ima pravo pozivati na ustavno zajamčena prava i slobode i koristiti zajamčena sredstva i putove zaštite tih prava- tako i novinari. Kad su zakoni u pitanju oni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom. Ustav i zakoni moraju služiti zaštiti prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti, u okviru demokratskog političkog sustava. Ustav i zakoni kojima se povrjeđuju ljudska prava, a KZ to povrjeđuje, suprotno je konceptu vladavine prava.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak RH. Zakonodavac mora biti razborit i umjeren i čuvati dignitet zakona. To se u RH ne čini. Donose se suludi mnogobrojni zakoni, a već je Tacit davno pisao “kada je država najiskvarenija, najviše je zakona.“

Jamstva ljudskih prava i temeljnih sloboda moraju biti poduprta djelatnim sustavom pravne zaštite i sankcija za njihovo kršenje. Ustav je pravni akt i primjenjuje se izravno. Za njegovo kršenje moraju slijediti i snositi se sankcije. Sama vlast ne može činiti što hoće već se mora držati ustava i sama se pokoravati zakonima. Tu je RH kao pravna država i država koja se temelji na vladavini ustava pala na ispitu.

Prava smisao KZ-a

Svakoj diktaturi je primarno da se čuje što manje glasova. I ova današnja u RH to ostvaruje ovakvim zakonom. Smisao i svrha je onemogućiti jednim djelom i jednom dijelu čimbenika da utječu na ograničavanje vlasti i moći.

Slobodno i kritički govoriti temelj je slobode kao društvenog sustava i sve diktature i apsolutizmi žele to iskorijeniti. KZ ima namjeru i onemogućiti i obranu ljudskih prava, obranu dostojanstva slobode i vrijednosti, zastupanje pluralizma i ideja i nazora, pridonošenju jačanju pravne i socijalne države, informiranje građana o njegovim pravima, posredovanje u novim idejama, obranu diskriminiranih. Želi se onemogućiti neutralnost izvještavanja, objašnjavanje, pojašnjavanje mjera vladajućih, angažiranost protiv privilegija i nepravilnosti te osobito približavanje građanima demokratskih i ustavnih načela, a sve kako bi se moglo manipulirati i zlouporabiti vlast u vlastite interese. Ostvariti neograničenu moć i vlast bez kontrole i nadzora kako bi se moglo biti izvan i iznad Ustava, izvan i iznad svega.

Ispit savjesti

Da bi RH bila jedna uređena zajednica sreće i mira primarno je da hrvatske vladajuće strukture od vrha do dna preispitaju svoju savjest prvenstveno o nedoličnim i neljudskim postupcima, neistinitim riječima, kao i o neopravdanim motivima koje ih na to navode. Prvi cilj i glavna uloga ispita savjesti je što treba požaliti, drukčije činiti, ili iznova pokušati , pozitivno usmjeravati svoj život. Za njihov egoizam to bi pomoglo da se zauzmu za potrebe drugih i čine dobro za bližnjega, za cijelu devastiranu i uništenu zajednicu. Pravi bitak ispita savjesti sastoji se u jednostavnosti- spoznati u čemu se sastoji dobro i zlo.

Žele li ozdraviti

Prvo moraju priznati da rade zlo i ne opravdavati se da je sve što rade nešto dobro pod ovim ili onim vidikom. Kad ih se stavi pred odgovornost ne negirati da se ponašaju nepravedno i neljudski i ne tumačiti kako je svaki njihov čin svaka njihova gesta opravdana.

Netko je lijepo napisao: Preljubnici ne kažu “Hajmo griješiti“ nego prijetvorno zbore slatke riječi o ljubavi….  Kradljivci ne kažu “Hajmo griješiti“ nego govore o svojim potrebama, o izgledima za budućnost…. Bolest- grijeh se, na taj način, skriva pred očima, i sve više zamagljuje. Zbog toga moraju preispitivati savjest kako bi im bila zdrava. Čista savjest, koliko je to blago!! Pavao je to shvatio ( Djela 24,16)

Biti očišćen od zle , od nečiste savjesti, koja može uništiti čovjeka, može se samo po Isusu. Očistiti savjest od mrtvih djela kao i od tereta krivice može samo Isus. On oslobađa od neumoljiva zakona grijeha i kazne uspostavljenoga od trenutka iskonskoga pada i ulaska čovjeka u svijet dobra i zla. On izbavlja od snaga tame, skrivenih iza raznih mračnih strasti i nadahnuća, koja prihvaćena izazivaju demonska opsjednuća.  I ako smo uistinu svjesni Njegove prisutnosti prvi korak u smjeru ozdravljenja jest ispit savjesti.

Ispit savjesti i iskreno kajanje rastapa led oholosti i požude. To je početak stjecanja istinitog pogleda na ružnoću i bistriji pogled na stvarnost dobra i zla, upoznavanje biti bolesti i pravih mogućnosti ozdravljenja.