Nikolina Orlović (Nikki Adler)

Dvostruka svjetska prvakinja u boksu

Piše: Stjepan Starčević

Nikolina Orlović (Nikki Adler) rođena je 02.04.1987 godine u Augsburgu, Njemačka. Trenutno je svjetska prvakinja u dvije verzije WBU i WIBA. U Amaterskom boksu do sada je bila pet puta prvakinja Njemačke (2004,2007,2008,2009,2010). Prvakinja Hrvatske je bila 2008 godine. Sa Hrvatskom reprezentacijom je nastupala 2008 godine na Evropskom prvenstvu i kao prva Hrvatica u boksu osvojila bronzanu medalju. Iste godine na Svjetskom prvenstvu u boksu bila je peta. Zbog boljih uslova treniranja i takmičenja 2010 uzima Njemačko državljanstvo, mijenja ime u Nikki Adler i prelazi u profi boks. Već sljedeće godine postaje prvakinja Njemačke, a 2012 okrunjuje se i titulom Svjetske prvakinje. Završila je srednju školu i zaposlila se u Njemačkoj pošti. Svoje slobodno vrijeme provodi u krugu obitelji. Otac joj je iz Udbine, a majka iz Karlovca. Vrlo rado putuje u Hrvatsku, jer kako sama kaže „srce joj je hrvatsko“. Nikolina je vrlo otvorena i miroljubiva djevojka, koju bih lakše zamislio uz modnu pistu, nego u ringu. Nikolina se bori u Supersrednjoj kategoriji (do 76 kg). Trener joj je Thomas Wiedemann, kondicioni trener Bernd Fernengel, manager Karsten Sander a glasnogovornik Željko Matić. Dobitnica je ovogodišnje nagrade Večernjakova domovnica, kao najbolja Hrvatska profesionalna sportiskinja u dijaspori. Danas 25.05.2013 boksuje u Rusiji, gdje brani dvostruku titulu svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji. Rado se odazvala pozivu na razgovor za portal Donjeg Rahića. Evo što nam je ispričala. Razgovor s Nikolinom vodili Stjepan i Patrik Starčević.

Stjepan: Kako jedna tako lijepa i zgodna djevojka da se odlući za „tipično muški“ sport?

Nikolina Orlović(N.O.)Već kao mala djevojčica počela sam se interesirati za borilačke sportove. Sa sedam godina sam počela trenirati Taekwondo, zatim Allkampf. Nisam znala što mi najviše odgovara. Željela sam akciju. Probala sam s rukometom i košarkom, ali sam shvatila da je moje mjesto u borilačkim sportovima. Oduševljavali su me filmovi s Bruce Lee, gledala sam borbe Mike Taysona. Do 17 godine trenirala sam Kickbox a tada sam počela s boksom. Tu sam našla sebe.

Stjepan: Kako su tvoji roditelji prihvatili odluku da se baviš boksom?

N.O. Naravno da su me odvraćali. Nadali su se da je to samo mladalački hir, da ću brzo odustati. Čak  sam prve članarine uplaćivala od svog džeparca. Kad sam rekla ocu da želim da mi kupi prve rukavice za boks. Rekao je:“Možes sa mnom na građevinu ići jedan dan pa od toga kupi sebi rukavice“. Na taj način je htio da vidi koliko sam ja stvarno zagrijana za boks.  Tata me sad prati na takmičenjima, dok mama ne gleda moje borbe, jer kaže: „Srce je boli kad vidi da dobijem udarac“.

Stjepan: Rođena si u Njemačkoj, ali i pored toga si nastupala za Hrvatsku. Zašto si na kraju izabrala da boksaš za Njemačku?

N.O. Sa Hrvatskom reprezentacijom sam nastupala na Evropskom i Svjetskom prvenstvu. Bila sam prva Hrvatica koja je osvojila medalju na internacionalnoj boksačkoj pozornici. Istovremeno sam nastupala na prvenstvu Njemačke. Pritisak Njemačkog boksačkog saveza postajao je sve veći. Tražili su da nastupam za Njemačku i naravno obećavali mi bolje uslove treniranja i nastupa. Treba shvatiti da za nastupe na Evropskom i Svjtskom prvenstvu nisam dobila ni Kune. Naravno pošto živim u Njemačkoj, kao Njemici lakše mi je doći do sponzora. Zato sam i uzela Njemačko državljanstvo, a tad sam i skratila ime od Nikolina u Nikki, a prezime Orlović sam prevela u Adler.

Stjepan: Ti si mlada djevojka. Da li ćeš svoju djecu savjetovati da se bave boksom?

N.O. Ne, nebih željela da se moja djeca bave boksom. Težak je to sport. Težak je put do uspjeha. Mnogo znoja treba proliti dok se ne postigne nešto. Treba se odreći mnogo toga. Ja imam vrlo malo vremena za sebe, za obitelj. Za vrijeme priprema nemam vremena za izlaske i društvo. Režim ishrane je strog. Nedostaje mi mamina hrana.

Stjepan: Gdje sebe vidiš za par godina. Do kada misliš boksati?

N.O. Želja mi je objediniti sve svjetske titule. Mislim boksati do svoje 30-te godine. Mislim da za žene preko 30 godina nije mjesto više u boksu.

Patrik: Plašiš li se kad ulaziš u ring?

N.O. Protivnica se ne bojim. Plašim se samo da ne napravim neku grešku, jer ne bih željela da razočaram roditelje ili svog trenera. Upravo se sad pripremam za borbu koju imam 25.05 u Rusiji protiv Zane Brigge iz Latvije. Nju sam jednom pobijedila na poene i znam da će opet biti teško. Mora se i riskirati da bi se nešto postiglo u životu. Porazom se gubi mnogo.

Patrik: Kako podnosiš udarce i bol za vrijeme borbe?

N.O. Za vrijeme borbe ne osjećam bol. Adrenalin je toliko visok da ne osjećam  bol. Bol nastupa tek nakon dan – dva. Tad sam toliko umorna da mogu spavati danima. Za vrijeme borbe potpuno sam skoncentrirana i ne razmišljam ni o čemu. Uvijek želim samo pobijediti.

Stjepan: Nedavno si dobila Večernjakovu domovnicu, kao najbolja profesionalna sportiskinja. Koliko ti znači to priznanje?

N.O. To mi priznanje znači vrlo mnogo, čak više nego kad sam proglašena sportiskinjom rodnog Augsburga. To je za mene najveća nagrada koju sam do sada dobila.

Stjepan: Postoji li situacija kad neznaš kako dalje?

N.O. Naravno da ima i toga, ali uzdam se u Božiju pomoć. Vjerujem u Boga i molim se nekoliko puta na dan. Nedjeljom idem na misu i vjerujem da mi Bog pomaže kad mi je teško. Sretna sam što mi je Bog dao ovaj put, pa se zato i trudim da svoj zadatak ispunim što je moguće bolje. Uvijek se prije borbe predam u Božije ruke.

Patrik: Svjetska si prvakinja. Mnogi te prepoznaju na ulici. Kako se nosiš sa slavom?

N.O. Ne smatram se slavnom. Pokušajem da ostanem čvrsto na zemlji. Svačija slava prolazi i mada svijet voli pobjednike, znam da će jednom doći bolja i od mene. Učestvujem često u projektima s oboljelom djecom. Želim djeci pokazati pravi put, jer smatram da djeci treba dati neke obveze, kako bi znali da su korisni dio ovog društva. Ne pušim i ne pijem, izbjegajem konflikte i kroz sport praznim višak energije.

Stjepan: Sport je stalno dokazivanje. Kome ti želiš nešto dokazati?

N.O. Najviše želim sebi dokazati da mogu, da nešto vrijedim. U mojoj obitelji nitko se ne bavi borilačkim vještinama. Ja volim boks i živim za njega. Željela bih ostati u boksu. Voljela bih ovo što sam naučila prenijeti na mlađe. Posao koji me čeka u pošti je samo moja sigurnost, ali bih ipak voljela ostati u sportu.

Niki, hvala ti što si u ovom pripremnom periodu odvojila malo vremena za čitatelje našeg portala. Želimo ti mnogo uspjeha u daljem životu.

Evo nekoliko slika Nikoline Orlović (Nikki Adler)