Nastanak i razvoj Donjeg Rahica

Iz Knjige: U SRCU POSAVINE

Autor: Stjepan Starcevic

          Rajic je mnogo stariji nego što se to do sada mislilo. Selo ovog imena je postojalo i za vrijeme Bosanskog  kraljevstva, dok su sela Gorice i Krepšic novijeg datuma. Podrucje uz Savu je slabo naseljeno, jer  zbog vlage tu često vladaju epidemicne bolesti.

          Krajem 14 stoljeca (1385. god.) fra Bartol Pizanski je sastavio popis franjevackih samostana u Bosni ("De conformitate vitae B. Francisci").

           Po tom popisu, Bosanska provincija je imala tada 7 kustodija (dijelova provincije na cijem je celu Kustod). Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Macvanska, Bugarska i Kovinska i 36 samostana. Zapadni dijelovi Bosne spadali su u Usorsku kustodiju, a istocni dijelovi u macvansku kustodiju. Usorska kustodija protezala se od Ukrine do Brke. U Usorskoj kustodiji  je tada, u 14 stoljecu bilo 6 samostana. Među njima su Skakava i Landua, a macvanska kustodija broji 8 samostana, među kojima su i Lab ili Laba. Nitko nije ustanovio tocno gdje su ta mjesta, a slicno je i s nekim drugim mjestima iz tog popisa. Lindua bi moglo biti Lidrovci, a Laba bi mogla biti Ljuba kod Iloka. U Posavini, kao i na obroncima Majevice je više župa, pa bi trebalo biti i više samostana, a ne samo Skakava, koja se sama spominje u tom popisu.

           Moguce je da je Lindua u narodu bila Lendava i da se nalazila negdje između Gracanice i Gradacca, a tamo je isto negdje bila i župa Koprivnik ili Koprivnica i pripadala je tom samostanu. Koprivnik je nestao, kako župa tako i selo, a Župa Gracanica se održala do druge polovine 17. stoljeca.

          Drugi samostan na padinama Majevice je bio Lebska (u starom popisu Lab ili Laba). U turskom defteru iz 1533. god. u korajskoj nahiji ima selo Labska, a to bi moglo biti današnje selo Labucka ili Labudska. Na podrucju samostana bila su katolicka sela: Bili Potok, s crkvom i župom, Korenita i Celic, a Lopare su vjerovatno naslijedile Labski samostan, jer je vrlo vjerovatno i u Loparama bila župa, pa makar samo kratko, jer je oko 1600. god tamo bilo katolika.

          Na podrucju samostana Skakava bila su u srednjem vijeku sledeca katolicka sela: Štrepci, Vuckovac, Hrgovi, Rajic i Žabar. Samostan Skakava osnovan je u 14. stoljecu. Tako je popis samostana u Bosni od fra Bartola Pizanskog iz 1385. god. ujedno i prvo pominjanje imena našeg  sela

           Samostan u Skakavi proživljavao je sudbinu Bosne i Bosanske vikarije. Možda crkva ni samostan nisu ni docekali 1463., nego su stradali od pustošenja Akindžija u ovom kraju. Nakon Kosovske bitke Turci sve cešce upadaju u Bosnu. Akindžije su vojni red lake konjice (sastavljene od Turaka i domaceg muslimanskog zemljoradnickog stanovništva, uz mali broj kršcana). Odigrao je, u periodu osvajanja balkanskih zemalja, veoma znacajnu ulogu. U vrijeme mira akindžije su, poput bujice (tur. akin - nalet, potok, bujica), upadale u naše krajeve i pljackajuci, pustošeci i paleci, lomile otpor odbrane, pripremajuci je, tako, za lakše osvajanje. Upadi akindžija imali su za cilj pljacku, ekonomsko slabljenje područja, smanjivanje broja stanovništva odvođenjem u ropstvo, slabljenje morala i ulijevanje straha onima koji ostaju, ali i rušenje crkava i samostana. Tomu bi išlo u prilog i pismo Pape Eugena IV. od 7 prosinca 1437., iz kojega se vidi da se bosanski vikar Jakov Markijski potužio Papi kako su Turci kroz dvije posljednje godine spalili i razorili oko 16 crkava i samostana u bosanskom kraljevstvu. Zbog tog razaranja Papa daje dozvolu franjevcima da prime 7 samostana u ugarskom kraljevstvu. Nažalost, iz pisma nam nisu poznata ni mjesta ni godine razaranja. Ipak, iz drugih cinjenica može se doci do zakljucka. Jakov Markijski bio je u Bosni vikar od 1432.-1439., a u razdoblju od 1435.-1439. nije bilo nikakvih provala u Bosnu. Buduci da je pismo pisano 1437 godine, razaranja su mogla biti samo između 1432. i 1434.

           Što nije stradalo od akindžija konacno je srušeno pri osvajanjima 1463. godine, kako to navodi J. Jelenic prema rijecima bivšeg bosanskog vikara Bernardina Akvilskog. Tada je srušeno 38 redovnickih mjesta. Kako ne piše crkve, nego mjesta, možda su crkve pošteđene, a stradali samo samostani i župne kuce.

           Uglavnom je usvojeno stajalište da je Srebrenicka banovina pala pod tursku vlast 1512. Međutim, postoji i povijesni izvor da je ona pala tek 1520. Vjerojatno su Turci Srebrenicku banovinu 1512. zauzeli, pa je izgubili, pa je opet zauzeli, i konacno ustalili svoju vlast tek poslije propasti Ugarske na Mohacu (1526.).

           U to vrijeme morao je biti porušen i napušten samostan u Skakavi, jer ga nema u turskim popisima iz 16. st., a ne spominje se ni u popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije, kojeg je bosanski vikar predao upravi Reda 1506. godine. Ne spominje se ni na kaptolu Reda u Asizu, na Duhove 1514., gdje je Bosanska vikarija podijeljena na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. Velik dio stanovništva sa skupinom franjevaca i puka ostaje na svojim posjedima pod turskom vlašcu. Dakle, franjevci su ipak ostali u Bos. Posavini. Kao dokaz za to mogu nam poslužiti turski popisi, iz kojih je vidljivo da je od svih nahija sredinom 16. st. Nenavište (kraj između Bosne, Save i Tinje) najmanje zahvatio proces islamizacije.

          Ne zna se kojem su se samostanu prikljucili franjevci skakavskog samostana, nakon što je njihov bio porušen, jer je u prvoj polovici 16. st. bilo cestih pomicanja i preuredbi. Vjerojatno se prikljucio nekom od tuzlanskih samostana – Gornjoj Tuzli (odatle franjevci sele u Gradovrh, gdje oko 1541. podižu crkvu i samostan sv. Marije) ili Donjoj Tuzli. Iz izvješca biskupa Franje Balicevica (1600.) znamo da je gradovrški samostan (koji je tada imao 10 franjevaca) služio Bos. Posavinu.

            U vrijeme beckoga rata (1683.-1699.) nastala su nova nasilja i progonstva. Velika vecina katolika iseljava se iz sjeveroistocne Bosne, a ugasili su se i samostani u Srebrenici, Donjoj Tuzli i Gradovrhu, a i gotovo sve župe toga kraja (prije tog događaja na tom podrucju bilo je 14 župa s oko 32.000 katolika). Najbliže župe Bos. Posavini postale su Tuzla (sa stotinjak katoličkih obitelji razasutih po brdima) i Banja Luka. Od Tuzle do Save, od Doboja do Save, te od Banja Luke do Save gotovo potpuno nestaje katolika.

           Buduci da se sav puk nije iselio, samostan u Kr. Sutjesci – kome je poslije nove podjele pastoralne djelatnosti između preostala tri samostana (Fojnice, Kreševa i Kr. Sutjeske) pripao prostor Bos. Posavine – poslao je na to podrucje jednog svecenika (kasnije dolazi još jedan). Kako je povjereno podrucje bilo uglavnom ravnicarsko, sutješki franjevci prozvali su ga „Ravne“. Župa Ravne spominje se prvi put 1735. Nije potpuno jasno gdje je bilo sjedište te župe. Neki povjesnicari stavljaju ga u Bijelu, a neki u Štrepce. Međutim, cini se da je sjedište bilo i u Bijeloj i u Štrepcima. Naime, župu Ravne služila su dvojica franjevaca, a ondašnja praksa bila je ovakva: ako su u župi dva svecenika, svaki je živio, slavio sv. misu i poucavao u drugom dijelu župe, jer je samo tako veci broj vjernika mogao zadovoljiti svoje vjerske potrebe. Tako je bilo i u župi Ravne.

          Vjerovatno je tada, kao posljedica progonstava i nasilja kojima su bili izloženi tadašnji stanovnici našeg sela i samo selo bilo napušteno. Oko 1700. god. selo je vjerovatno opustjelo, da bi se ponovo pojavilo  1711. god. u turskim spisima. Uz Rahic (Raich – Rajic), u Posavini se tada spominju i sledeca sela: Štripnice, Zovik, Domaljevac, Slatina, Tolisa, Obudovac, Jagišici i Špionica. U to vrijeme su i Gorice bile još uvijek opustjele, jer 1717. god. Jedna Austrijska vojna komisija nalazi pustoselinu Goricu, pokraj Save uz baru Obedu i rijeku Tinju.

          Fra Pavao Dragicevic 9. srpnja 1742. god, došao je u župu Ravne, gdje je od vjernika bio docekan u Štrepcima i odsjeo u kuci Marka Đurđevica. Krizmu je podijelio u Štrepcima, dok u priobalni dio Bos. Posavine nije zalazio.

          U izvješcu o Bosanskoj vikariji, što ga je biskup dao sastaviti na temelju pohoda 1741.-1743. i predati 1744. u Rim Zboru za širenje vjere, za župu Ravne piše kako ju je zadnji posjetio fra Nikola Olovcic i da „više nisu vidjeli lice svoga biskupa-pastira niti okusili duhovne hrane, tako da su se mnogi cudili kao takvoj novini i ovom biskupovom posjetu i njegovoj službi.“ U svom izviješcu ne spominje Rajic, ali neke stanovnike sela krizmava i u spisku piše da su iz Gorica. Treba shvatiti da je tada Rajic, u crkvenom pogledu pripadao kuda i selo Gorice. Tom prilikom Biskup P. Dragicevic u dogovoru sa narodom župe Ravne, zbog njezine velicine odluci da je podijeli na dvije župe. Župa Ravne, koja je obuhvacala cijeli posavski dio sjeveroistočne Bosne, imala je sjedište u Zoviku (Štrepci). Godine 1742 ona je razdijeljena na dvije župe: Bijela i Zovik . Od konca šezdesetih godina toga stoljeca za župu prevladava naziv Zovik. Župne matice se vode od 1743. godine. 

           Za vrijeme Turske vladavine u Bosni, Rajic je spadao u Korajsku nahiju, a pred kraj turske vladavine pripadao je brcanskoj nahiji i imao je svoga kneza (Stijepic) i malbašu. Za vrijeme Austrijske vladavine Rahic je pripadao opcini Bukvik, a knezovi su se mijenjali: Markovic, Stijepic i Starcevic. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije bili su sledeci knezovi: Markic, Marković, Šoljic, Šimic, Jakšic i Filipovic. Za vrijeme FNRJ upravu selom je obavljao mjesni odbor u Goricama, da bi se kasnije osnovala Mjesna zajednica sa upravom u selu.

          Kako se nekada živilo. Kuce su uglavnom gradili od drveta, a kuce imucnijih domacina bile su odprilike dužine 12 do 14 metara i širine 6 do 7 metara. Takva kuca se sastojala od velike sobe, kuhinje, sobice i trijema. Imale su obicno i špajz ili kako su ga oni zvali ciler (možda turska, a možda i germanska riječ kuler ili hladnjak). No imali su oni i ostalih gospodarskih zgrada, magaze, ambare, koševe za usprem žitarica, udžere ili kucere, pa mlijecnjake, smočnice. U tim udžerama se cuvalo ruho, tj. rublje, posteljina, jastuci, peškiri, a u udžerima se i spavalo osim kad dođe teška zima, a mlijecnjak ili smocnica služila je za usprem mlijecnih proizvoda i masti i ostalog kojecega. Pa su još imali štalu za konje, a goveda su uglavnom prebivala u šupama ili štalama. Ta šupa bila je s tri strane zatvorena, a jedna strana otvorena. Tu je bilo posebno pregrađeno za telad, tzv. teocinjak, pa onda svinjce za svinje, kokošinjce, pcelinjake za pcele. A sada da vidimo gdje su i na cemu spavali. Rekao sam da su imali veliku sobu. U toj sobi bi preko zime uglavnom svi spavali osim domacina. On je sa svojom obitelji spavao u sobici i on je uglavnom imao i nekakav krevet, a ostali su spavali na podu. Doduše, ne na golom podu, bilo je slame ili šaša. Navece kada je vrijeme od spavanja, svaki bracni par bi s djecom u jednom kraju tu slamu ili šaš prostirali po pudu za širine koliko im je dovoljno. Tada po slami stave ponjave od lana. To je služilo kao plahta ili prostirac, pa jastuke u kojima je također bila slama, malo je tko imao perje. Pokrivaci su isto bili od lana ili kudelje ili eventualno cilim od vune. Tada bi otac legao na jednom kraju, majka na drugom, a djeca između njih da ih mogu preko noci pokrivati, a ako je bilo malo dijete, ono je imalo bešiku ili ljuljacku. Ono se tako stavi ili pored majke, ako ima mjesta, ili ispod nogu; ako bi u noci plakalo, da ga majka može ljuljati. Ujutro bi poslije ustajanja svatko svoju postelju, tj. onu slamu ili šaš, pokupio u jednu od ponjava i iznosili bi to u trijem ili pak u jedan kut sobe. Samo se od sebe namece pitanje: Gdje su spavali mladenci? Oni su, uglavnom, dok se ne rodi dijete, spavali u udžeri. Može se zamisliti kako im je bilo u toj brvnari preko zime. 

           Na prostoru između Rajica i Njivica nalazi se seosko groblje. Rajicko groblje je mlađeg datuma od Gorickog . Što se tice groblja i pokapanju umrlih prije sadašnjeg "novog" groblja postoji, također jedna, ali bez jasnih dokaza, tvrdnja. Stari ljudi (sada pokojni) uvijek su govorili i prenosili s koljena na koljeno da je prije nekih možda 150  godina unatrag na Josica brdu gdje je bila kuca Tadije Josić (malo niže prema potoku Kolobara) bila drvena kapelica gdje je vršeno bogoslužje uz koju su pokapani mrtvi (malo groblje). U groblju se sve do ovog posljednjeg rata nalazila drvena kapelica. Kapela je bila neobicnog oblika, s teškim kapcima na prozorima. Strop je bio oslikan raznim bojama, a desno od ulaza na dovratku je bila urezana godina 1821. Cim je groblje osnovano, seljani su uzeli zavjet da u groblju bude misa na Malu Gospu. Kada je 1836. osnovana župa Ulice, oni su uzeli da slave kao seosku misu upravo blagdan Rođenja Bl. Djevice, tj. Malu Gospu. No sva okolna sela, pa i sela iz Ulicke župe su za taj blagdan i dalje dolazila u Rajić. Taj je nesklad pokušao riješiti fra Augustin Pejčinović, župnik iz Ulica, te je 01.02. 1906. god. molio Ordinarijat, da oni odrede da Rajićani svoju misu prenesu na nedjelju iza Male Gospe, kako bi se župski patron na Ulicama mogao svecanije proslaviti. Međutim Ordinarijat je odgovorio, da u Rajicu ostane kako je i do sada bilo, a da Ulice svoj patron premjeste na sledecu nedjelju. Osim Male Gospe, na groblju se moli sveta misa na Jurjevo. Nije se od uvijek na groblju održavala misa za Sv. Jurja. Na nekadašnjem zemljištu Marijana Iliševica davno je neki Marko podigao maleni spomenik sv. Jurju. Na obližnjoj njivi se obaljao poljski blagoslov, a misa ispred spomenika. Taj spomenik je srušen pred drugi svjetski rat i od tada se misa drži na groblju. Drugi spomenik se nalazi na rasrižju Njivice-Ulice-Rahic, a podigao ga je Lovro Lorenz. Križ je blagoslovljen 24.04.1910. god. 1964. godine Andrija Ružic je u svom dvorištu napravio spomenik s kipom sv. Ante Padovanskog.

           Na raskrižju, nedaleko Lorenzova križa, bila je nekada kavana. Oko 1900. god tu je bio „Ružićev han“, koji je držao Ivo Ružic. U njemu su u to vrijeme cesto izbijale tuce. Prvu trgovinu u selu otvorila je Zemljoradnicka zadruga, kojoj je sjedište bilo u Goricama. Zemljoradnicka zadruga u Goricama osnovana je 1946. god. Isprva je to bila zadruga za sela: Gorice, Donji Rahic, Vučilovac i Grbavicu, a kasnije se sa tom zadrugom sjediniše i druge zadruge te je ona obuhvacala: Krepšic, Marković Polje, Laništa, Ulice, Donji i Gornji Vukšic, cak i dio Brckog. Zadruga je imala: tri traktora, 4 vršalice, 2 kamiona i drugu mehanizaciju, kojom su se služili poljoprivrednici sa zadružnog područja. Zadruga je imala više prodavnica, i to u : Goricama, Donjem Rahicu, Brckom (Mujkici), Vucilovcu, Ulicama, Markovic polju, Donjem Vukšicu, te u Brezi kod Sarajeva. U tim prodavnicama prodavali su se poljoprivredni proizvodi, građevinski materijal, živežne namirnice, željezna i tekstilna roba i drugo. Direktor zadruge je bio Marko Micic, komercijalni direktor Ivica Cosic, sekretar Ivica Župaric, šef racunovodstva Nedjeljko Simic, komercijalni knjigovođa Pero Kneževic, referent za komercijalnu službu Dragica Barišic, šef trgovine Anto Šimic, planer Branko Barišic. Zadruga je imala svoje poslovne prostorije u Goricama u blizini doma, gdje se nalazila i jedna prodavnica.

           Prodavnica u D.Rahicu je radila sve do ovog zadnjeg rata. Isprva je bila u nadležnosti Zemljoradnicke zadruge, a kasnije je pripadala trgovackom društvu „Velma“ Brcko. Kad je napravljena nova zgrada za trgovinu, u prostorijama gdje je bila stara trgovina bila je otkupna stanica za mlijeko. Zatvaranjem stanice za mlijeko, u tim prostorijama je smještena seoska citaonica (Kafana), u vlasništvu nogometnog kluba „Mladi Zadrugar“. U citaonici se u vecernjim satima igrala cikvina (tombola) iz cijih se sredstava finansirao nogometni klub.

           Poseban dio sela su Njivice. Njivice su nekad bile dio Gorica. Njivice se nalaze sjevero – zapadno od centra sela i sa susjednim selom Gorice dijeli ih samo Lukavac. Njivicke se kuće nalaze s obije strane puta Gorice -  Ulice. Njivice su se nekoliko godina u prošlosti upisivale u crkvenim maticama kao posebno selo. Tako u maticama iz 1810 Njivice se spominju kao posebno selo.

           Pošto je selo smješteno u ravnicarskom kraju, logicno je da se vecina stanovništva od davnina bavila poljoprivredom. U selu nema vecih šuma i ono malo što ih ima, protežu se dolinom rijecica: Lukavca, Kolobare i Tinje. U selu nema crnogoricnog drveca, a od listopadnog drveca, najcešce se vidi: hrast, cer, jasen, brijest, grab, topola, lipa, vrba, a rijeđe i kljen, breza, jasika, drijen i rakita. Od vocaka, najcešce se uzgaja bijela i plava šljiva, jabuka i kruška. U selu ima i dudova, oraha, dženarika (zerdelija), a rijeđe se u selu nađu trešnje i višnje (najviše ih je bilo u vocnjaku babe Lize Lorenz). Vinovu lozu imaju pojedina domaćinstva pred kucom, ali samo kao pergola ispod koje se sjedi u hladovini i ispija kava. Šljiva je nekada bila zimska hrana, jer se od nje pravio pekmez, a i jela se kao suha šljiva, ali u zadnje vrijeme se najcešce od šljive pravila rakija, i to dobrog kvaliteta. Po pricanju starih ljudi, muškarci a s njima i žene, uglavnom su obrađivali zemlju pripremjauci hranu za sebe i stoku. Od stoke su uglavnom uzgajali goveda i svinje. U selu ima dovoljno pašnjaka za stoku i livada da se stoki osigura hrana preko zime. Svi su uglavnom imali puno šljiva kako bi od nje pekli rakiju i pekmez; imali su i dovoljno stabala krušaka i jabuka više sorti koje su sami sebi kalemili. Od jabuka bi sebi kuhali pekmez, sušili narezane šnite na suncu i spremali za zimu pa bi preko zime to, ili jeli suho ili skuhali, pa hladno jeli. To je isto kao što se kuhaju i suhe šljive, a da spomenem da su imali i sušnicu. Oni su ih nazivali pušnice. U njima su sušili šljive i neke vrste krušaka, a od krušaka su isto spremali turšiju. Nakiselu vodu su u jesen stavljali u drvene posude, omanje kace, što im je služilo kao sok. To bi bile uglavnom sve slastice koje su spremali za zimu. Od salate se spominje samo kupus koji se kiselio kao i danas, ali uglavnom u glavicama. I dok su preko ljeta svi skupa obrađivali zemlju i cuvali blago - stoku, preko zime su muškarci uglavnom spremali drva za grijanje i bavili se cijepanjem tarabe i živoka i tesanjem kolja da bi ograđivali dvorišta, bašce i njive. Žene su se bavile predenjem kudelje, vune, pletenjem carapa, tkanjem platna za obitelj. Treba napomenuti da su svi clanovi obitelji uglavnom bili obuceni u rublje koje su žene same radom i umijcem svojih ruku proizvodile. Bio je to dug i mukotrpan posao ako se zna da je svaki clan trebao imati barem dva para toga rublja za svagdanju nošnju i barem jedan par svecane odjece, ako se tako može nazvati. Osim toga, trebalo je pripremiti posteljinu. Sve je izrađeno od lana i kudelje: prostiraci, pokrivaci i jastuci. K tome trebalo je spremiti darove i poklone za obitelj u koju ce se cure, ako ih ima u obitelji udati. Tkale su se i ponjave od lana i cilimi od vune. Istina, upotrebljavalo se ponešto i pamuka, uglavnom za osnovu, a sva potka je bila  od lana ili od vune. Sve je to rađeno rucno: šivanje, vezovi i cipke i svi ostali ukrasi i nakiti. Napominjem, takve nošnje se, Bogu hvala, još uvijek mogu vidjeti na svim  brcanskim teritorijima.

           Od poljoprivrednih kultura, uzgajale su se: pšenica, kukuruz, zob, jecam a nekada se više sijao i raž, koji se cesto koristio za vezanje snopova pšenice. Od pocetka prošlog stoljeca pocelo se sa sijaljem djeteline i travice (sudanska trava). Od tada se u selu sadi i duhan, a nešto kasnije se pocelo sa sijanjem uljane repice, suncokreta i soje.

            Od povrca u selu se oduvjek uzgajao: grah, bijeli i crveni luk, rotkva, kupus, krastavci, paprika, krompir, rajcica (paradajz), u vecini vrtova svoje mjesto su našli i zelena salata, mak, peršin, mrkva, grašak, cikla, kelj, prasa (poriluk), špinat, hren, patlidžan i celer. Za rashladu u vrucim i sparnim danima sijao se bostan (dinje i lubenice), koji se vecinom sijao u manjim kolicinama i to na skrovitom mjestu, jer je uvijek bilo onih koji su se u nocnim satima željeli osvježiti u tuđem vrtu. Oni, koji su sijali vece kolicine bostana su na njivi pravili i kolibu gdje su često noćivali i tako čuvali svoj bostan. Mladići iz sela su svoju hrabrost dokazivali u tome, da od takvih ipak „ukradu“ poneku lubenicu i kao suvenir je pokažu drugima.

           Uz kucu se cesto vidi jorgovan (najbolji je bio uz kuću Ljube Gutic, Marjanovce). Cesto se sade i ljekovite biljke, kao što su: bosiok (basilicum), pelin (absinthium), rutvica (ruta), cubar (satureja), te miloduh (levisticum) i kaloper (balsamita). Od ukrasnog cvijeca gaji se sve moguce cvijece, što u vrtovima, što u saksijama (vazama). Od tradicionalnog cvijeca, svakako su najpoznatiji: jorgotin (georgina, dahlia), lijepa mara (zinnia), sabljica (gladiolus), ljiljan, zumbul (hyacinthus), kadifa (tageters), božurak (paenia).

           Od domacih životinja u selu su se držale najcešce krave. Nekada je svaka kuca imala barem jednu kravu koja je bila ujedno i izvor hrane za male i velike. Na drugom mjestu su bili konji, koji su služili za obradu zemlje, ali su ih u zadnje vrijeme zamijenili traktori. Skoro svako domacinstvo je uzgajalo svinje. Nije se tu radilo o vecim kolicinama, nego svako je vecinom uzgajao za svoju potrebu, a nešto malo je išlo za prodaju. Tek u zadnje vrijeme su se u selu pocele otvarati razlicite mini farme. Farmu pilica su imali Marin Marjanovic, Markovic Tunjo – Djedov, Markovic Ilija – Dugi, farmu junadi Ico Markic i Ivan Markic a farmu svinja Ivo Miškovic, Risto Sekulic, Rado Bekic, Ilija Sekulic i Šimic Jozo – Cika. Od sitnih životinja skoro svaka kuca ima psa cuvara i macku koja je vecinom ljeti napolju u lovu na miševe. Oko kuca se cesto mogu viditi razlicite pernate životinje, kao što su: kokoši, patke, guske a ponegdje se vidi i morska kokoš (totica, biserka). U selu je bilo i nekoliko ljubitelja i uzgajivaca golubova, a svakako ako ne najuspješniji, onda najuporniji su bili: Slobodan i Vlado Gutic, zatim Niko Josic (Bacin) i Ilija Šimic (Pericin).  

          Od divljih životinja na podrucju sela mogu se naci: srne, zecevi, fazani, lisice i jarebice. Selo je nekada bilo dio lovne teritorije za ulov sitne divljaci, a najcešce se tu lovilo fazane i jarebice. Opasnih zvijeri nema u selu, a stariji su znali u svojim pricama pominjeti vuka. Zmija otrovnica nema, a najcešca zmija je Bjelouška koja se hrani žabama i miševima. Potoci i rijecice su nekada obilovale ribom i to: šaranom, štukom, bjelicom, bandarom, crvenperkom, kesegom, cikom i rijecnim rakovima, ali je ribe skoro nestalo. To se desilo u vrijeme radova na  komasaciji kad je došlo do presijecanja potoka, što je dovelo skoro do isušivanja istih.

Nakon završetka rata, pocela je obnova sela. Prve kuce su se obnovile sredstvima obnove. Napravljena je nova škola u selu, koja je radila samo par godina i onda je prestala sa radom zbog nedostatka djece. Pored škole je napravljen arterski bunar, postavljen je novi Križ na mjesto Lorenzova križa u Njivicama. Napravljena je nova kapela na Jakšića meraji, obnovljena je kapela na groblju i asfaltirani skoro svi seoski putevi. Selo je autobusnom linijom povezano sa gradom. Obnovljeno je odbojkaško i nogometno igralište i na njemu izgrađena svlacionica za igrace. Pocela je izgradnja crkve u selu.