KRIZA DRUŠTVA BLAGOSTANJA I UZROCI

 

“Nevidljiva ruka Adama Smitha“, koja je postala osnova za nastanak laissez-fairea ekonomske filozofije ( nemiješanje države u privredne poslove tj slobodno djelovanje tržišta), vladala je do prve velike krize iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo ta velika kriza označila je kraj vladavine nesputanog liberalizma. Do tada je liberalna politika laissez-fairea bila veoma popularna među ekonomistima, no zbog krize katastrofalnih razmjera ta doktrina nesputanog slobodnog tržišta je odbačena, jer su njezine slabosti postale više nego očigledne.

Bio bi to i kraj kapitalizma i kapitalista da nije bilo spasitelja J. M. Keynesa i njegove “vidljive ruke“.

J.M. Keynes je engleski ekonomist, zagovornik državne intervencije u privredi s ciljem sprječavanja negativnih efekata recesije i depresije.

On je u potpunosti objasnio što se događalo u tadašnjoj ekonomiji i kako izbjeći tadašnju depresiju i kako je izbjeći za buduća vremena.

Nakon velike krize učinjena je reforma kapitalizma u izrazu “društva blagostanja“. “Nevidljivu ruku A. Smitha“ zamjenjuje “vidljiva ruka J.M.Keynesa“.

Nastupa doba državnog intervencionizma, koje je trajalo sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Odbacuje se nesputani laissez-fair.

Glavna poruka Keynesove Generalne teorije bila je da je nužno potrebno odbaciti iluziju kako u kapitalizmu postoji mehanizam koji automatski osigurava punu zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa.

Ukratko, Keynes je smatrao, da se nacionalni interesi mogu bolje ostvariti “inteligentnom državnom politikom, nego oslanjanjem na slijepe snage tržišta“.

Da privatne prosudbe i privatni interesi ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe zajednice.

Da jedini lijek za nezaposlenost nije sniženje nadnica.

Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća relevantno pitanje ekonomske teorije i prakse nije bilo jeli uloga države u ekonomskom životu poželjna ili ne, nego koji je optimalan odnos između funkcioniranja države i tržišta.

Tako je tijekom dugog niza poslije kriznih godina dominirala Keynesianska ekonomska doktrina. To je vrijeme procvata društva blagostanja. Ta doktrina pokazala je i potvrdila velike prednosti toga društveno-ekonomskog i političkog modela za razvoj dugoročno stabilnih odnosa rada i kapitala što predstavlja jedan od bitnih segmenata i održivog i stabilnog ekonomskog razvoja, a može se reći i održivog i stabilnog mira u svijetu- govore ekonomski analitičari i stručnjaci.

 

(Ne)opravdano napuštanje Keynesianske ekonomske doktrine

No unatoč evidentnim svim prednostima moćnici svjetskog kapitala i kapitalizma olako su napustili Keynesovu ekonomsku filozofiju koja je svojedobno spasila kapitalizam i kapitaliste i zdušno prigrlili model ekonomskog neoliberalizma i premda je već bilo opće-poznato da je upravo taj ekonomski model(nevidljiva ruka A. Smitha)tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize.

 Danas opet vlada nevidljiva ruka A. Smitha. Opet se protura teza o tržišnom mehanizmu, o savršenom djelovanju “nevidljive ruke“ o automatskom uspostavljanju ravnoteže i o postizanju optimalnog učinka, iako je i danas, kao što je bilo i prije, potpuno jasno da to nije istina i da su nedostaci evidentni da upravo država može odigrati bitnu ulogu u usklađivanju i otklanjanju nedostataka tržišnog mehanizma, osobito u osiguravanju potrebnog stupnja socijalne pravde i na ekološkom planu, odnosno u osiguravanju pravednog i humanog društva i u očuvanju ekološke ravnoteže.

Osobiti nedostatak savršenog djelovanja tržišta i danas se očituje u visokoj nezaposlenosti. No tržišni mehanizam koji djeluje uvijek savršeno nije uzrok nezaposlenosti, već su nezaposlenosti jedini razlog visoke nadnice, a jedini lijek za smanjenje nezaposlenosti je, opet, sniženje nadnica, što će, po zagovornicima neoliberalizma, povećati potražnju za radnom snagom i tako smanjiti stopu nezaposlenosti. Po tom modelu, koji je danas i teoretska osnovica MMF-a, a koji se danas naziva tržišni fundamentalizam, problem nezaposlenosti nije uzrokovan nesavršenim djelovanjem tržišta tj. nevidljive ruke, nego državnim intervencijama koje opterećuju i remete djelovanje tržišta, kao i pritiscima sindikata na održavanju neopravdano previsokih plaća. Međutim, suprotno tome, dokazuje se da i u uvjetima slobodnog i veoma kompetitivnog tržišta može postojati visoka nezaposlenost. Naime, najdramatičniji nedostaci tržišnog mehanizma manifestiraju se, opet, u obliku periodičnih recesija i kriza, zbog kojih upravo milijuni radnika ostaju bez posla, a velik dio proizvodnih kapaciteta ostaje neiskorišten.

Slučajnost?

Danas je sasvim jasno da se napuštanjem Keynesove ekonomske filozofije napustila i ideja društva blagostanja čija je idila počela jenjavati već početkom retrogradne reforme istinskog društva blagostanja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ta retrogradna reforma društva blagostanja u dominaciju modela ekonomskog neoliberalizma događa se upravo usporedo s tranzicijom zemalja izašlih iz komunističkog mraka i beznađa. Slučajnost ?

Zemljama u tranziciji na putu iz socijalizma u kapitalizam-u društvo blagostanja pomoći će najbolje “nevidljiva ruka“ koja će dovesti do optimalne alokacije resursa, do dugoročno održiva razvitka, do najveće proizvodnje, izvoza, zaposlenosti i do povećanja standarda njihovih građana. No kako bi nevidljiva ruka bila što efikasnija, treba prvo stvoriti prostor i uvjete za njeno djelovanje. Treba provesti deregulaciju, jer je tržište samoregulirajuće. Treba sve privatizirati, jer samo privatni vlasnik može povećati djelotvornost poslovanja poduzeća i gospodarstva. Naime, vodeći se pravilom nevidljive ruke, odnosno svojim interesima, on stvara korist i za sebe, a samim time i za cijelo društvo. Potrebna je liberalizacija. Liberalizacijom vanjske trgovine povećava se mogućnost plasmana svojih roba na druga tržišta. Uz otvaranje granica strani će kapital donijeti suvremenu tehnologiju, povećati zapošljavanje, proizvodnju, izvoz i dohodak. Do ekonomskog rasta doći će automatski tim primjenama. Takav put iz planske u tržišnu ekonomiju, iz siromaštva u blagostanje, zemljama u tranziciji predlagao je i Washingtonski konsenzus. Mnogi su prihvatili taj put, među njima i Hrvatska.

Neoliberalna doktrina kao put zemalja u tranziciji, nameće se kasnije i kao uvjet ulaska u EU, već u pristupnim pregovorima, i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi.

Danas je očito da ta politika nije dala obećavajuće i očekivane rezultate, da nije bila idealno rješenje u ostvarivanju društva blagostanja, već, kako to mnogi tvrde, idealno rješenje za ekspanzionističku politiku kojoj su socijalističke zemlje bile prepreka širenju zapadnog kapitala zbog neusklađenosti ekonomskih i poslovnih sistema.

Mnogi ustavi socijalističkih zemalja, tvrde analitičari, onemogućavali su strane investicije i ulazak stranog kapitala. No nakon raspada SSSR-a val političkih i ekonomskih reformi proširio se cijelom Istočnom Europom pa su ukinute sve političke i pravne barijere za ekspanziju MNK, koje su u velikoj mjeri diktirale vanjske politike matičnih zemalja. Nobelovac J. Stiglitz u svemu tome je davno prepoznao scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija.

Cjelokupnom tom strategijom i scenarijem zemljama u tranziciji nanesene su ogromne štete. Neoliberalna doktrina rezultirala je u Europi povećanjem dominacije razvijenih i nejednakošću između država članica ali i nejednakošću unutar gotovo svake države. Pokazala se kao idealan način za novi tip neokolonijalnog gospodstva ekonomske naravi koji nastoji redizajnirati i održati štetne i moralno nedopustive odnose podčinjenosti i svekolike zavisnosti.

U europskom okviru danas gledajući to novo neokolonijalno gospodstvo ekonomske naravi, pravim imenom imperijalizam, očituje se u više imperijalizama, što je u svakom slučaju bolje, nego da je samo jedan, jer ima nade da će u njihovoj unakrsnoj borbi svim potlačenim narodima svanuti sloboda pa tako i hrvatskom narodu.

Izlazak iz krize nije cilj

Postojeće spoznaje ekonomske znanosti koje se temelje na svemogućem djelovanju “nevidljive ruke“

, odnosno slobodnom tržištu, pokazale su se potpuno nemoćnima. Kad se i danas tiče pitanja blagostanja svih, onda je potpuno vidljiva nemoć “nevidljive ruke A: Smitha“ i snaga, odnosno velika moć “vidljive ruke J.M.Keynesa“. Prednosti vidljive ruke su neupitne i već viđene i još uvijek vidljive za sve ljude dobre volje- napominju ljudi dobrih namjera.

Kad se tiče pitanja kriza upravo one svjedoče nemoći nevidljive ruke. I današnjoj krizi i onoj početkom prošlog stoljeća ona jest i bila je uzrok, odnosno danas gledajući krize su rezultat napuštanja modela društva blagostanja i vraćanje modelu koji je tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize.

Lijek, put i postupak djelotvornog savladavanja kriza nije daljnje oslanjanje na “nevidljivu ruku A. Smitha“ tj. na slobodno djelovanje tržišta. Pravi oslonci izraženi su u ekonomskoj filozofiji J. M. Keynesa. Izlazak iz krize, razvoj i društvo blagostanja može se očekivati samo na temelju već spoznatih i u praksi provjerenih i potvrđenih istina. To je stajalište i domaćih i svjetskih ozbiljnih ekonomskih stručnjaka, a to bi trebalo biti jasno i svakom laiku.

Međutim to nije i stajalište svjetskih moćnika i njihovih satelita, koji putem kapitala djeluju u smjeru daljnjeg i neprestanog rušenja funkcija društva blagostanja kako bi uspostavili potpunu dominaciju modela ekonomskog neoliberalizma, koji je neposredno uzrokovao i onu veliku krizu iz prošlog stoljeća.

Ne vidi se dakle namjera izlaska iz krize, nego namjera proizvodnje i održavanja kriza u kojima temeljem slobodnog djelovanja tržišta bogati postaju sve bogatiji, jači sve jači, razvijeniji još razvijeniji, a siromašni sve siromašniji, slabi sve slabiji, nerazvijeni još nerazvijeniji.

“Slobodno tržište“ to danas znači da prednost ima onaj tko ima novac. Bogate zapadne korporacije golemih razmjera i velike moći dominiraju tržištem i manipuliraju cijenama, čime zapravo sprječavaju normalno djelovanje tržišta, ukidaju iluziju klasične ekonomske doktrine o slobodnom i kompetitivnom tržištu. Takva slika je i slika europskog zajedničkog i “slobodnog tržišta“.

 

Neoliberalna Europa bez temeljnih vrijednosti

Obećavana i očekivana Europa kao društvo blagostanja za sve je izostala. Takva Europa privilegija je rijetkih bogatih i moćnih zemalja. Europa kao društvo blagostanja i razvitka u tom pravcu podrazumijeva napuštanje “razvitka“ temeljem modela ekonomskog neoliberalizma. Podrazumijeva oslonac na “vidljivu ruku“ i provođenje aktivne ekonomske politike koja se dokazala kao rješenje u ostvarivanju stabilnog i održivog razvoja i društva blagostanja.

Za većinu europskog stanovništva i radništva Europa je društvo nepravde, jer postojeći model, uz ostalo, ne usklađuje odnose između rada i kapitala, ne zadovoljava interese i jednih i drugih. Postojeći model bitno slabi položaj radnika u korist kapitala, a to znači da niti ne osigurava i ekonomsku efikasnost i tržišnu konkurentnost, uz uvažavanje ljudskih prava i načela socijalne pravde.

Postojeći model poklanja malo pažnje pravednoj raspodjeli probitaka ekonomskog rasta, iako je općenito prihvaćeno, da su socijalna stabilnost i socijalni konsenzus prijeko potrebni preduvjeti uspješnog razvitka. A socijalna stabilnost i socijalna kohezija podrazumijevaju određeni stupanj socijalne pravde, odnosno ravnomjerno sudjelovanje svih slojeva društva, posebno onih siromašnih, u blagodatima ekonomskog rasta.

Postojeća filozofija smatra da se koristi ekonomskog rasta automatski prenose na sve slojeve, što ne odgovara stvarnom iskustvu.

Negativni učinci na socijalnoj razini rezultat su nedostatka etike i načela solidarnosti.

 Ekonomski stručnjaci po tom pitanju ističu da osobito značenje za suvremeni svijet, posebno za one koji odlučuju o njegovoj sudbini, ima činjenica da je odlučnu ulogu u sprječavanju opće krize kapitalizma imalo bitno povećanje mjesta i uloge načela solidarnosti te da se Europa kao društvo blagostanja može ostvariti jedino na način da se u temelje organizacije privrede i društva pored demokracije i tržišta( čime se osigurava gospodarska djelatnost i ljudska prava i slobode) ugradi i kriterij solidarnosti ( čime se osigurava ostvarenje načela socijalne pravde). U ostvarivanju društva blagostanja, upozorava se, upravo institucija solidarnosti mora imati odgovarajuću, a to znači veliku ulogu. Društvo blagostanja to znači, iz tog kuta gledano, da tržište ne smije djelovati kaotično i stihijski, a demokracije što se tiče ona ne smije biti neutralna na ostvarenju načela solidarnosti.

Ništa od svega toga, jer neoliberalizmu je demokracija prihvatljiva samo kad se ne suprotstavlja slobodnom tržištu, odnosno neoliberali je žele samo ako je ona u velikoj mjeri nemoćna, što u prijevodu znači da bi neoliberali ukinuli glasovanje kad bi ono promijenilo bilo što.

Stoga je iluzorno tvrditi, kako to neki u Hrvatskoj tvrde, da Europa Hrvatskoj i Hrvatima pruža stabilan demokratski okvir, zrelu slobodu i demokraciju. Takvi koji to tvrde nisu upoznati s ideologijom neoliberalizma. Prava istina je da u današnjoj neoliberalnoj Europi vlada kriza demokracije, što je jedan od glavnih uzroka krize “društva blagostanja“.

Vrijednosti neoliberalne Europe

U Europi se propagiraju se propagiraju i zagovaraju isključivo materijalne i financijske vrijednosti s kojima se okarakteriziraju i države i pojedinci.

Profit i kapital su na prvom mjestu, a ne čovjek i proizvodnja. To je pokretač i svrha svega.

Kapital je cilj, a ne sredstvo povećanja bogatstva društva i održivosti života.

Postavljen je cilj: bogatstvo pojedinca, a ne blagostanje društva.

Životni standard građana-stanovništva kroz punu zaposlenost svih ljudi nije cilj. Interes je što veće siromaštvo. Cilj nije ukidati nego proizvoditi siromaštvo. Cilj nije riješiti problem siromaštva, nego ga održati, čak i povećati. U suprotnom bi se tražila rješenja na već iznesenim osnovama i ne bi bila samo tehničke prirode.

Glavni uzrok krize društva blagostanja

Kriza je zapravo razotkrila ponašanja poput sebičnosti, masovnog zgrtanja, ali i kolektivne pohlepe moćnika.

Pohlepa je glavni uzrok krize, jer je postala glavna osobina ljudi, osobito onih ljudi koji upravljaju većinom resursa na planeti. (Ne)kultura pohlepe vidljiva je i prisutna unutar svijeta: korporacija, bankarstva, politike, religije, znanosti….  i igra važnu ulogu naročito u uništavanju običnog čovjeka, srozavanju srednje klase i uvlačenju nekada relativno slobodne populacije u dužničko ropstvo.

Pohlepa se nekada smatrala smrtnim grijehom no to nije utjecalo da se iskorijeni ili smanji. Naprotiv!

Ona je uznapredovala i prožela sve pore ljudskog postojanja da je danas svi moćnici i uspješnici  na svijetu smatraju vrlinom bez koje se ne može upravljati: korporacijama, strankama, bankama, vojskama, visokim znanstvenim institucijama, elitističkim društvima….

Tu bolest precizno je definirao Mahatma Ghandi : “Zemlja osigurava dovoljno resursa da zadovolji potrebe svakog čovjeka, ali ne i da zadovolji pohlepu čovjeka“.

Za pohlepnike je Dante Alighieri u svojem djelu “Božanska komedija“ osigurao četvrti krug pakla.

S razlogom može se reći, jer onaj koji trči za propadljivim dobrima, za svoj prezir prema Bogu bit će kažnjen, a tako i za sve nepravde prema bližnjemu: “ Takva je sudbina svih lakomih na ružan dobitka; on ih života stane“ ( Izreke 1,19).