Moje poštovanje!

 

Često, bolje rečeno svakodnevno, kad me dnevne obveze umore, skoknem učas do portala mog Donjeg Rahića. Jedino mi to, nažalost, ostaje. Pokušao sam prije godinu-dvije doći i vidjeti to, moje selo, naći u njemu barem neki simbolični detalj moje mladosti. Nažalost, osjetio sam se ne samo potpunim strancem, već i nepozvanim gostom. Vrlo je žalosno što me moji bližnji svojim djelima ispratiše sa željom da se nikada više ne vratim svome selu iz kojeg sam krenuo u svijet. I eto, odoh ja. Ne vjerujem da ću ikada više doći. Sumnjam. Negdje daleko, osjećam da će mi biti kraj. Pod nekom maslinom na Makarskom groblju gdje pogled puca na morsku pučinu. Eto, uvijek sam mislio da ću naći vječni počinak na groblju mojih predaka. U tišini pokraj šume, livada, Lukavca kojeg više nema.

 

Čitam bogate priloge web portala. Raduje me što osobno Vi pokušavate otrgnuti zaboravu puno toga što je sklono nestajanju. Doista, nešto što nas i pored razdaljina spaja. Barem u sjećanjima, mislima.

Ne znam, pokušao bih ovime, ako mi dopustite, sugerirati Vam, a Vi sami razmislite. Vjerujem da bi bilo lijepo kada bi na tom našem portalu našlo se prostora da se na neki način (sada ni sam ne znam u kojem obliku) napiše po par rečenica o ljudima koji su možda daleko poznatiji u različitim sferama života u svijetu, nego, stjecajem tih, nesretnih okolnosti, u našem Rahiću i među našim ljudima.

Čitam o nekim športašima. I eto, pošto se ne bavim športom, ugodno se iznenadim i nekako ponosno se osjetim na te mlade ljude rasute po svijetu, a koji su naših korijena.

Imamo mi i imali smo kroz našu povijest i drugih, jako poznatih ljudi: stručnjaka, znanstvenika, svećenika..

Osobno sam neke znao: Pokojni (rahmetli) prof. Bubić (sin Rahićkog bega Bubića- koji je nekad bio sa svojim dvorom na mjestu gdje je danas kuća Zvonke i Vinka Gutića) bio je svjetski poznati profesor voćarstva (pročelnik katedre za voćarstvo Poljoprivrednog fkulteta u Sarajevu – mislim da je bio i dekan tog Fakulteta, ali nisam siguran). On je, znam to, osobno, uvijek za sebe govorio da je Rahićanin.

Onda, naš Ante Krajina. Sjećam se, jako dobro, tog genijalca, jednog od najboljih studenata Filologije u Zagrebu, Greiswaldu, a sada uglednog lingviste koji, kažu, živi u Švicarskoj.

Ne znam, ne bih se usudio dalje. Strah me je da nekoga ne uvrijedim, izostavim. Kada bi se pokrenuli i ovi sadržaji, vjerujem da bi puno nas moglo tu sudjelovati.

Na kraju, moja malenkost. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali i mnogo šire (SAD, npr.) znadu za moj veliki znanstveni doprinos na području poslovne ekonomije (marketing i menadžment). Po nekim kritikama, vodeći sam u ovim znanstvenim disciplinama u Hrvatskoj i BiH. Iza mene je 16 knjiga, preko stotinu znanstvenih radova i duga karijera sveučilišnog profesora. Još planiram, ako Bog da, objaviti desetak knjiga. Toliko ih imam napisanih u ovom času. Mnogi su se pitali, pisali mi, gdje je taj Donji Rahić – jer u mojim knjigama koje se čitaju i iz kojih studenti uče na brojnim fakultetima, koledžima – u podacima o autoru – prvi redak počinje (Donji Rahić, 1953…..)Da tu sam počeo. Od Rahića je sve počelo.

Stjepane, želim Vam osobno puno zdravlja, sreće i uspjeha u životu i radu i svako dobro.

Pozdravi mi moj Rahić.

 

Prof.dr.sc. Dragutin Gutić

Redoviti profesor

Fakultet za menadžment resursa, Mostar