Doseljavanje u Donji Rahić

Iz knjige: U SRCU POSAVINE

Autor: Stjepan Starčević

 

Prvi poznati stanovnici Donjeg Rahića su bili Grgo Jerić sa ženom i dvoje djece. On je najvjerovatnije doselio iz Štrepaca. Njega je biskup Fra Pavao Dragićević 1743. upisao u Gorice. Tada su Rahićani upisivani zajedno sa mještanima Gorica. Već 1752. u crkvenim knjigama se u Rajiću pojavljuje Juro Jerić. Te godine se krštavaju i djeca Martina, Petra i Ivana Grgića, a navodi se da su im žene iz Teševa, Petrovca i Jelašaka, pa se može pretpostaviti da su i muževi vjerovatno došli iz tih krajeva, jer u to vrijeme je bilo baš teško povjerovati, da se neko ženio iz tolike daljine. 1754. se spominju Mijo Božić i Šimun Filipović sa ženom iz Kreševa. Takođe se te godine spominje Vid Džinić i Ivan Matijević, a kako je Ivanova žena iz Jankovaca, vjerovatno je i on od tuda doselio. Zatim se te godine spominje i Marko Šimić takođe sa ženom iz Kreševa, kao i Filipović. Od tih imena do danas su se zadržali Filipović i Šimić, dok je posljednji Božić umro 50.-tih godina.

U periodu između 1743. – 1768. u Rajiću se pojavljuju sledeća prezimena: Čustić, Filipović, Jurić, Hodžić, Letić, Maroević, Matošević, Lučić, Tomić, Babić, Šimić, Jerković.

Između 1768. – 1842. u maticama se pojavljuju sledeća prezimena: Akalović, Božić (doselili od Tuzle), Čerkez (iz Paoč sela), Čupeljević (iz Duvna), Grgić, Hodžić, Ipšić, Ivakić, Jakić, Josić, Knežević, Lovrić, Lučić, Marijanović, Marković, Martinović, Mišković, Nikolić, Odžić, Radošević, Ružić, Starčević, Stjepić, Stjepanović, Soljić, Šimić, Šokčević,

Od ovih posljednje navedenih prezimena, neka se danas pišu drugačije. Tako se Čupeljević, danas zove Radošević, Hodžić, Odžić danas zove Petrović, Ipšić, Ivšić je danas Antunović, Ivakić je Ivaković, Martinović je danas Stjepanović, Šokčević je Blažević.

Između drugog svjetskog rata i ovog posljednjeg rata u selu su živjele sledeće obitelji: Aleksić, Anđelović, Antunović, Akalović, Barišić, Bekić, Blažević, Čerkez, Filipović, Garić, Gutić, Ivaković, Iveljić, Jakšić, Josić, Knežević, Krajina, Kuna, Lorenz, Lovrić, Lozić, Lučić, Marijanović, Marković, Markić, Maskaljević, Mikulić, Mišković, Nikolić, Radošević, Ružić, Sekulić, Starčević, Stjepić, Šimić, Subotin, Vidaković, Živković.

Istraživajući o korijenima svoje obitelji Ivan Markić je otkrio niz zanimljivosti vezanih za prezime Markić – Bančić, kao i o nekim drugim prezimenima. Evo šta je Ivan pronašao.

Obitelj Markić se u selu zove Bančić. Ime Bančić potječe vjerovatno od Banova i knezova  (Ban – Bančić), ali u umanjenici.  Dugogodišnjim prešućivanjem potiskivano je u zaborav postojanje Hrvatskog plemstva, koje su svojim vrlinama sticali naši preci. Tako je danas malo poznato da je obitelj Markić kneževskog roda. „Glasnik Heraldike“ koji je izlazio u Zagrebu 1937 – 38. godine u broju ľ iz 1938. god. Pod naslovom „Stara Hrvatska plemenadonosi kratku povijest plemena Rajčić od kojeg je potekla obitelj Markić.

Kralj Ljudevit I je 1358.godine postavio Jurja Rajčića za Ugarsko – Hrvatskog upravnika u Poljicama kod Zadra (Zadarski mir 18.02.1358.). Juraj je sa sinovima Ugrinom i Novakom doselio u Poljicu iz Panonske Hrvatske, te su svi njegovi potomci nosili pridjevak „Ugarska gospoda i vlastela“. Od Jurajeva unuka, sina Ugrinova Jurja Ugrinovića. Takođe Poljičkog kneza, prema istom izvoru potekli su Sinovčići, a od ovih Markići. Plemstvo kao privilegovani stalež pripada povijesti, ali činjenica da je ono bilo važan društveni i politički čimbenik, daje mu pravo na spomen ove vrste.

              Danas su Markići raseljeni po cijeloj Hrvatskoj (Zadar, Split, Imotski, Zagreb), a ima ih i u Bosni i Hercegovini (Prozor, Brčko).

             U knjizi F. Heyera: „Wapenbuch des königreichs Dalmatien“ (Knjiga Grbova dalmatinskog kraljevstva) uz podatke o „staroslavenskom“ plemstvu Markić, proizašlom iz roda Sinovčića, reproduciran je i crtež plemenskog grba. Još neka prezimena u Rahiću su imali plemenski epitet, a to su: Antunović, Blažević, Bošnjak, Filipović, Jakšić, Knežević, Lovrić, Marjanović, Marković, Mikulić, Nikolić, Ružić.

 

              Dragutin (Drago) Gutić je istraživao o podrijetlu prezimena Gutić.

              On je došao do jako zanimljivih podataka. Tako je saznao da je negdje između 1820. i 1850. došlo do doseljavanja Gutića u Donji Rahić. Naime, još su stari ljudi (pokojni Niko Gutić, zvani Čajko) govorio da mu je njegov otac pričao da se njegov djed doselio iz Hercegovine. Interesantno je da prezimena Gutić kod Hrvata nema na području Bosne i Hercegovine kao domicilnog prezimena osim u Donjem Rahiću.

             Oko Sarajeva ima puno Gutića muslimana, te kod Nevesinja (Zovi Do) koji su Srbi. Tragom toga krenuo sam u istraživanje i utvrdio da na području Hercegovine nije nikada bilo prezimena Gutić. No, u okolici Vrlike (Dalmatinska Zagora) u selu Vinalić (ispod Dinare) još i danas žive brojni Gutići. Iz crkvenih knjiga je poznato da tamo žive već 300 godina. Drago je saznao da je prezime Gutić jedno od najstarijih starohrvatskih prezimena. Neki poznati i priznati znanstvenici u Hrvatskoj iz ovog prezimena (pored drugih) izvode i iransko podrijetlo Hrvata. Naime i dan danas, iza planine Zagros u Iranu živi pleme Guti, pa je sasvim moguće i da iz istog plemena prezime Gutić vuče svoje podrijetlo. Sasvim je vjerojatno,  da su Gutići doselili u Donji Rahić upravo iz Vinalića kraj Vrlike.

             

              Isto tako je poznato da je u našem Donjem Rahiću za vrijeme turske vladavine stolovao beg.

Begova kuća je bila na mjestu gdje je sada kuća Vinka i Zvonke Gutića. Njegov posjed se protezao između rijeke Lukavca pa sve do Njivica (sadašnji put prema Goricama, preko sadašnje ceste i sve skoro do Todorovića kuća. Na tom su se posjedu kasnije doseljavali i kolonizirali Lozići, Barišći, Kuna i dr. Zadnji beg je umro u drugom sv, ratu ili odeslio se odmah poslije (nije točno poznato). Njegov sin, Emin bio je ugledni znanstvenik (asgronom, voćar, poznat u širokim znanstvenim krugovima) koji je studije završio prije II sv. rata u Pragu. Bio je dugogodišnji pročelnik katedre za voćarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu. Poznato mi je i to da je za života (umro je u dubokoj starosti prije dvadesetak godina) ponosno isticao da je iz Donjeg Rahića. Jednom prilikom je Dragi rekao: "i ja sam kao i ti raićanin" (bez onoga, očekivanoga "h").

Vjerojatno je da je upravo beg Bubić naseljavao doseljenike Gutiće, Jakšiće, Josiće, Šimiće. Interesantno je da su se upravo oni naselili oko potoka Kolobara, krčeći šume u tome dijelu koje im je darovao beg. Begovi Bubići ostali su u vrlo dobrom sjećanju tadašnjih ljudi kao dragi, susretljivi i pošteni ljudi koji su rušili  imidž begova i njihove tiranije.

Naseljavanje sela trajalo je stoljećima od samog nastanka sela. Međutim u dva navrata, jednom između dva svjetska rata a jednom nakon drugog svjetskog rata, došlo je do većeg naseljavanja sela. Prvi svjetski rat je pokazao, kakva bijeda nastaje u gusto naseljenim pasivnim krajevima. Jer je tada otežana doprema hrane zbog ratnih dejstava. To je shvatio i gvardijan u samostanu u Širokom Brijegu, pa je pored organiziranja tečajeva za opismenjivanje stanovništva planski radio na smještavanju Hercegovaca u krajeve, gdje je bilo više obradive zemlje. Tako su i u Rajić doselile mnoge hercegovačke obitelji. Prvi doseljenici su došli 1918. god. iz sela Ružić kod Ljubuškog. Juro Šimić (Jozin), s četiri člana obitelji, pa Martin Šimić (Jozin) iz Alagovaca (župa Ružić), s 6 osoba. Slijedeće godine došao je Stjepan Šimić (Jurin), rodom iz Gruda, ali je kasnije odselio u Ameriku. 1919. god. doseli se, prvo u Ulice Marko Mikulić (Ivanov). Tamo je bio 10 godina u najmu kod Ivana Barića, gdje je i zaradio posjed koji se i danas nalazi u zaseoku Njivice. 1920. god. dođe njegov brat Ivan iz Italije. Obadvojica su bili sami, prvo su radili tuđu zemlju, a sebi su kupovali od aga i begova zemlju. Godine 1921. dođoše iz Alagovaca Mato i brat mu Nikola Šimić s 6 osoba, a nakon osam godina pridruži im se i Ivan Šimić (Ivanov) iz Alagovaca. Iz Roškog polja su došli Stipo Krajina s 8 osoba, a iz Alagovaca Jozo Šimić (Jurin) s 5 osoba. Obitelji Mate Šimića i Stipe Krajina dale su po jednog svećenika.

U Njivicama je brčanski župnik Vladislav Kreneis kupio od Barnjaša iz Brčkog  veliki kompleks zemlje, koju je ispočetka radio Niko Jakić, a oko 1923. preuzeo ju je Gabor Budinski iz Ruskog Krstura. On je na njoj napravio kuću u koju se 1935. god. uselio Ivan Marijanović, koji je u Rajić došao godinu dana ranije iz Borajne (župa Grljevići). Nakon Ivana došao je i njegov brat Stipica, takođe sam u selo.  Gabor Budinski je 1938. god. odselio u Gunju, a župnik Kreneis je dao Ivanu i Stipici Marjanović sve što su do tada obrađivali, a veliki dio posjeda je oduzet po agrarnoj reformi. Zemljište o kome je riječ zove se Greda, a zemljište zvano Baščurina je takođe kupio župnik iz Brčkog Kreneis, ali njega je obrađivao Niko Jakić (Bjelčević).

Osim ovih, koji se stalno naseliše, dolazilo je i pojedinaca i obitelji, koji nakon koju godinu odoše dalje, na drugu stranu. Tako je Đuro Revesz obrađivao zemljište na Prosini niže od groblja i to cijelih 25 godina i onda je odselio u Hrvatsku. Bili su tu još neki, kojima ću pomenuti samo prezimena: Kiš, Novoseoc, Pataki, Pejkić, Pepić, Pfuhl, Tošanović, Ujvari. Župni ured je vodio evidenciju samo o katolicima, pa ako je bilo među doseljenicima protestanata onda o njima nema evidencije.1929. godine došlo je u selo više obitelji iz Sonte, ali nisu tu ostali nego su poslije kraćeg vremena otišli dalje. Duže se zadržao samo veleposjednik Ileš Tripolsky, koji je u Rajić došao 1941. godine.

Poslije drugog svetskog rata došao je novi veći val doseljenika. Ovaj put su došli iz Kupreškog kraja. Tamo je ratno pustošenje uništilo i onako siromašan kraj. Kuće su bile popaljene, a obradive zemlje je i prije bilo vrlo malo, pa i mogućnost za proizvodnju hrane i preživljavanje je bila smanjena. Kuprešaci su se naselili u centru sela na zemlji, koju je u Tursko doba držao Hadžibeg iz Gradačca. Doseljenici su kupili i zemlju od Šerifa Bubića u blizini Lukavca. Bubić je ovu zemlju kupio od bega Suljage Mujanovića. Drugi su dobili u obradu zemlju veleposjednika Mađara Ileša Tripolskog.

1947. godine došle su slijedeće obitelji iz Rastičeva: Pero Kuna sa 6 članova obitelji, Franjo Šimić sa 9 članova obitelji, Anto Barišić sa 9 članova, Tomo Lozić sa 6 članova.

Iz kupreškog Blagaja došli su: Franjo Lovrić sa 10 članova obitelji, Blaž Lovrić sa 9 članova, Mato Čota sa 9 članova i udovica Iva Lovrić sa 5 članova obitelji.

Do 1877. godine u selu nije bilo pravoslavaca. 1885 ih je 50, dok 1910 već u selu živi 170 pravoslavaca iz čega se vidi da su u ovaj broj uračunati i stanovnici Grbavice i Plazulja, jer  1932. godine u selu je samo 68 pravoslavaca. U samom selu je do pred početak ovog zadnjeg rata bila 1 kuća Živkovića, uz cestu prema Ulicama bile su 2 kuće Subotina (u selu su ih pogrešno zvali Subotić), a na putu prema Lipovcu su bile 6 kuća Sekulića, 3 kuće Bekića, 3 kuće Aleksića i 1 kuća Markovića. Nekada su oni pripadali parohiji u Bukviku, a sada pripadaju brčanskoj parohiji.