Bročić Ana – isti dan kad je rodila kćerkicu umro joj je muž

Piše: Stjepan Starčević

               Ana Bročić uživa u zasluženoj mirovini. Mirovinu je zaradila u Švicarskoj u gradu Pfäffikonu na Ciriškom jezeru. Dane u mirovini provodi kao i većina naših „Gastarbeitera“ malo u domovini, malo u Švicarskoj. Kad čovjek dođe u mirovinu preplave ga sjećanja na dane koji su prošli. Evo što mi je Ana ispričala o svom životu u dijaspori i o svemu što ju je dovelo u Švicarsku.

               Udala sam se u Donje Dubravice u općini Brčko. Muž mi se zvao Tunjo i bio je jako brižljiv muž. Vremena su bila teška pa je muž odlazio na rad u Austriju. Isprva nije imao uredne papire, ali smo se nadali da ćemo to brzo srediti. Pošto nam se brzo rodio sin Stjepan shvatili smo odgovornost koja je pred nama. Trebao nam je posao, kako bismo prehranili obitelj. 1969.godine sina ostavljam kod svoje majke i odlazim s mužem u Austriju, želeći i sama malo pridonijeti poboljšanju obiteljskog budžeta. Pošto tamo nisam imala pravo boravka brzo su me protjerali iz Austrije. Ja i muž smo znali da moramo naći neki posao, pa smo se obratili poznanicima za pomoć. Već sljedeće godine  smo dobili papire u Švicarskoj. Počeli smo raditi zajedno u jednom hotelu. Muž je teško podnosio posao u hotelu pa se ubrzo prebacio na građevinu. Tu je radio jednu sezonu i onda se teško razbolio. Vratili smo se kući u Bosnu i Hercegovinu. Ostala sam ponovo trudna. Mislila sam da će naš obiteljski život biti potpun kad dobijemo još jedno dijete, ali zdravstveno stanje moga muža se pogoršalo. Prebacili su ga u bolnicu u Sarajevo. Ja sam ostala sama sa sinom  u poodmakloj trudnoći. Moja majka mi je tad mnogo pomogla, kao i muževa familija. Kako je mužu bilo teško nisam želila da i mene smjeste u bolnicu. Čekala sam porod kod kuće. Nadala sam se da će muž doći kući prije nego što se porodim. Došao je i taj dan. Rodila sam curicu, već sam ranije pričala s Tunjom koje ime ćemo dati ako bude curica. Sva sretna  htjela sam javiti mužu da nam se rodila Ružica. U trenutku kad su moji nazvali bolnicu u Sarajevu da prenesu radosnu vijest mome mužu, dobili su obavijest da je moj muž upravo umro. Borbu s bolesti izgubio je u 29 godini, točno na dan kad nam se rodila Ružica. Kad su mi javili da je muž umro za mene je svijet jednostavno propao. Nisam znala kako i što dalje. Imala sam 24 godine i ostala sam sama sa dvoje male djece. Bog mi je dao snage da se borim, jer sam znala da sad moram sama razmišljati kako prehraniti sebe i dvoje male djece. Samo pet mjeseci kasnije ostavljam djecu kod majke i odlazim ponovo u Švicarsku. U Švicarskoj sam ponovo radila u ugostiteljstvu sve do 1977 godine kad se prebacujem u jednu metalnu firmu, gdje sam dočekala mirovinu. Djecu sam dovela u Švicarsku kad je sin završio osnovnu školu. Obadvoje su nastavili školovanje u Švicarskoj. Borila sam se da im priuštim lijep život, tako da nisam ni mislila na sebe. Nikad se nisam više udavala, živila sam za svoju djecu. Tu ljubav prema djeci sad mi vraća kćerka, koja se brine o meni. Naravno da je nagovaram da osnuje svoju obitelj, jer ne želim da život provede bez brčanog druga kao ja. Sad znam da nije lijepo ostariti sam. Od sina imam troje unučadi. Sva moja obitelj živi u Švicarskoj, pa zbog toga i ja veći dio svoje mirovine provodim takođe u Švicarskoj. Rado bih živjela u mojim Donjim Dubravicama, gdje mi kćerka i sin imaju svoje kuće, ali ne mogu živjeti sama bez mojih najdražih, pa zato i dalje mnogo vremena provodim u Švicarskoj.